Prevela: Nada Kujundžić
Dominique Strauss-Kahn, bivši čelnik Međunarodnog monetarnog fonda i do nedavno najizgledniji pretendent na mjesto slijedećeg predsjednika Francuske, optužen je za napastovanje hotelske sobarice. Brojni medijski napisi i izvještaji o parnici koja se vodi protiv Strauss-Kahna redovito propuštaju spomenuti da napadnuta djevojka uživa pravnu pomoć i zaštitu sindikat kojega je članica. Ova činjenica itekako dobiva na važnosti pretpostavimo li (a što je itekako izgledno) kako bez ove vrste podrške Strauss-Kahnova navodna žrtva možda ne bi imala dovoljno hrabrosti podignuti optužnicu.
Većina hotelskih radnika u Sjedinjenim Državama, ali i radnika u privatnom sektoru općenito, ne uživa ovu vrst pravne zaštite. Ovakvi propusti u američkom zakonodavstvu omogućavaju poslodavcima da u bilo kojem trenutku otpuste svoje radnike, i to bez nekog osobitog razloga. Međutim, otpustiti zaposlenika koji je prijavio seksualni napad jest protuzakonito; ukoliko osoba koja je dobila otkaz može dokazati kako je bez posla ostala upravo zbog spomenute prijave, poslodavac ju je dužan vratiti na radno mjesto, te joj osigurati odgovarajuću financijsku naknadu. S druge strane, sasvim je legitimno otpustiti radnika koji je prijavio seksualno zlostavljanje, a koji je, primjerice zakasnio na posao ili počinio neki drugi prekršaj. Poslodavci itekako dobro poznaju zakone, pa nikada ne navode optužbe za seksualni napad kao razlog otkaza; umjesto toga, podnositelj pritužbe bit će otpušten zbog nekog propusta na radnom mjestu (bilo stvarnog, bilo izmišljenog). Po tom se pitanju Sjedinjene Države razlikuju od većine drugih razvijenih zemalja. Zemlje zapadne Europe, primjerice, štite svoje radnike – od poslodavaca se zahtjeva da detaljno obrazlože razloge za davanje otkaza. Ukoliko sami radnici te razloge ne smatraju opravdanima, mogu uložiti žalbu, što nije slučaj u SAD-u.
Što mislite da bi se dogodilo sa hotelskom sobaricom koja se spori sa Strauss-Kahnom da nije imala podršku sindikata? Ona je mlada majka, imigrantica koja radi kako bi uzdržavala svoju obitelj. Pretpostavlja se kako u trenutku podnošenja prijave protiv Strauss-Kahna nije bila upoznata s pravim identitom svoga napadača, no svakako je mogla pretpostaviti da je osoba koja odsjeda u luksuznom apartmanu u kojemu noćenje stoji $3.000 itekako važna i utjecajna. U tom slučaju, koliko je izgledno da bi se odvažila prijaviti napad svojim nadređenima?
Sobarice su među najslabije plaćenim hotelskim osobljem (rijetko zarađuje više od minimalca). Osim toga, njihova su radna mjesta vrlo nesigurna. Da ova sobarica nije imala zaštitu i podršku sindikata, bi li mogla računati na to da će je njeni nadređeni podržati i obrušiti se na uglednog gosta? Da li bila spremna riskirati vlastiti posao i podići tužbu bez obzira na sve? Možemo samo nagađati kako bi se ovaj slučaj dalje razvijao da djevojka u pitanju nije članica sindikata. No nemaju svi radnici tu sreću da ih štiti sindikat; pretpostavlja se da se većina žrtava zlostavljanja odlučuje prešutjeti napad u strahu za svoje radno mjesto. Radnici kojima je uskraćena adekvatna pravna zaštita prisiljeni su pomiriti se s činjenicom da im je seksualno uznemiravanje ´u opisu radnog mjesta´.
Kroz čitav slučaj Dominiquea Straussa-Kahna provlači se i doza ironije. Međunarodni monetarni fond, zajedno s drugim ekonomskim stupovima društva, dugo se zalagao za smanjivanje radničkih prava. Točnije, organizacija je vršila pritisak na brojne zemlje diljem svijeta kako bi usvojile mjere kojima se oslabljuje utjecaj radničkih sindikata. Nadalje, MMF je poticao zemlje zapadne Europe da odbace zakone koji brane poslodavcima da proizvoljno otpuštaju radnike. Cilj ovih i sličnih koraka bio je u potpunosti ukloniti bilo kakve pravne zapreke i sindikate. U ekonomskoj (anti)utopiji koju bi na taj način stvorili, moćni bi direktori mogli bezbrižno maltretirati hotelsko osoblje, znajući da za to neće morati snositi nikakve posljedice.
