Osmi mart je i ove godine obilježen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u organizaciji Kluba studenata Filozofskog fakulteta (KSFF). Održan je cjelodnevni program koji je uključivao projekcije feminističkih filmova: “Od 3 do 22” i “Made in Dagenham”, predavanje etnologinje Marijane Hameršak “Etnološka istraživanja 8. marta” i Marija Kikaša “Povijest i značaj AFŽ-a” nakon kojih je slijedio kružok sa studenticama socijalnog rada. U 17 sati započela je Tribina u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) i Centra za ženske studije Osmi mart i važnost feminističke borbe za socio-ekonomsku jednakost danas nakon čega je slijedio (neizostavni) tulum u prostorijama KSFF-a.
Na tribini održanoj u prepunoj dvorani IV sudjelovale su aktivistkinja Davorka Turk, savjetnica za socijalnu politiku Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Jagoda Milidrag Šmid, studentica sociologije, Dora Levačić te docentica i nositeljica Katedre za socijalnu filozofiju na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu te suradnica Mirovnih i Ženskih studija Ankica Čakardić. Na tribini je predstavljen novi, peti broj časopisa Nepokoreni grad u izdanju udruge Mladih antifašista Zagreba.
“Cilj tribine bio je ponovno aktivirati Osmi mart kao bitan datum te se kritički osvrnuti na depolitizirane i komercijalizirane prakse proslave Dana žena”, istaknula je moderatorica tribine Nikolina Rajković otvarajući tribinu. Dodala je također potrebu ujedinjavanja aktera i akterica iz svih sfera javnog i društvenog djelovanja.
Tribinu je otvorila Davorka Turk izlaganjem:“Dugačka historija otpora 8. marta” u kojem je iznijela temeljne pretpostavke kapitalističkog napretka kroz eksploataciju neplaćenog rada žena i devalvaciju cijene rada koja se dogodila sudjelovanjem žena na tržištu rada.
“Sve masovnije uključivanje žena u radnu snagu polovicom devetnaestog stoljeća je onda, kao i danas, devalviralo cijenu rada koji se odvijao u sve opresivnijim uvjetima i uz rastuću bijedu radničkih obitelji. Bila je to posljedica konsolidacije kapitalističkog poretka – jedinstvenog procesa društvene degradacije žena koja je bila fundamentalna za akumulaciju kapitala što je situacija koja se održala do danas. Kapitalizam je rad žena i njihovu reproduktivnu funkciju u potpunosti podredio reprodukciji radne snage što je odredilo spolnu podjelu rada i omogućilo da se nadnice i tržište upotrijebe kao sredstva za akumulaciju neplaćenog rada. Time je stvoren novi patrijarhalni poredak kojeg je obilježilo hijerarhijsko rangiranje radnih sposobnosti i poistovjećivanje žena s degradiranim shvaćanjem tjelesne sfere”, pojasnila je.
U svjetlu toga istaknula je dijelove ‘nevidljive’ ženske povijesti i povijesti ženskih pokreta otpora u svijetu i na prostorima bivše Jugoslavije. Kroz povijesni pregled istaknula je povezanost ženskog pokreta s radničkim pokretima s početka dvadesetog stoljeća kao i ambivalentan odnos socijalizma i ženskih pokreta na području Jugoslavije. Ambivalentnost proizlazi iz sinergije ovih pravaca tokom perioda antifašističke borbe i obnove zemlje koja je potom slijedila. Borba je na naše prostore donijela niz emancipiranih zakona, ali i sudjelovala u gašenju mnogih organiziranih ženskih frakcija koje su bile utopljene u raznim sindikalnim podružnicama. Gašenje Antifašističke fronte žena (AFŽ) 1953., formiranje zajedničkog tijela Saveza ženskih društava Jugoslavije te njegovog ukidanja 1961. označavaju završetak intenzivnog bavljenja rodnim i spolnim politikama sve do 1978. Kada je u Beogradu, organizirana prva feministička konferencija Drugarica Žena, Žensko pitanje – Novi pristup?.
“U tom periodu stagnacije žensko pitanje je prepušteno državi koja ponovno reducira ženu na njenu biološku pojavnost zanemarujući ženu kao aktivnu stvarateljicu društvenog i političkog sadržaja. Slični procesi trivijalizacije ženske borbe”, kazala je Turk i dodala kako se procesi trivijalizacije događaju i u svijetu pri čemu je posebno istaknula konferenciju u Mexico Cityju 1975. godine gdje je uspostavljen Dan ženskih prava i svjetskog mira pri čemu se denuncira uloga ženskih pokreta u kontekstu socijalističke ideologije. Turk je prikazala različit kontekst u kojem se odvija feminizam zapada u odnosu na feminizam socijalističkih zemalja koje se u istim povijesnim etapama susreću s bitno drugačijim problemima. Ratna zbivanja i kapitalistička transformacija društva ponovno ugrožavaju i opterećuju žene na sličan način na koji se to odvijalo sredinom devetnaestog stoljeća.
“Sve veće zapošljavanje žena doprinosi devalvaciji, odnosno pojeftinjenju vrijednosti rada. Utoliko možemo reći da smo sve danas radnice i da zbog toga ispaštamo. Zbog toga je nužno podsjetiti na ovu dugačku povijest otpora žena ovakvom (neplaćenom i eksploatatorskom te dvostruko opterećenom – op. a.) poimanju ženskoga rada, ali također pozvati na preispitivanje sve brutalnijih i podmuklijih oblika porobljavanja, omogućenih temeljnom podjelom u tijelu radne snage – podjelom muškaraca i žena”, zaključila je Turk, naglašavajući važnost očuvanja Osmog marta od povijesnog zaborava.
Nakon povijesnog i kontekstualnog smještaja ženske borbe za pravo na rad i jednakost riječ je preuzela Jagoda Milidrag Šmid u izlaganju “Decentan” zaborav 8. marta, u kojem je iznijela vrlo ljudsku i sveobuhvatnu kritiku trenutnog stanja na tržištu rada kao posljedice promjene koju donosi kapitalizam. Govoreći iz perspektive radnika i radnica te nezaposlenih, unutar nove demokracije i nove ekonomije detektirala je pojavu porobljavanja stanovništva kroz uništenje sindikalnih aktivnosti i stvaranje prekarijata (heterogene skupine ljudi s nestabilnim radnim mjestima) koje dovode do ‘soft totalitarizma’. Posebno je unutar ove heterogene skupine istaknula žene i novi prijedlog političkih struktura o zbrinjavanju ženske nezaposlenosti putem honorarnih poslova i planu po kojem će privremeno i polovično zapošljavanje ženama omogućiti usklađivanje poslovnih i kućanskih obaveza. Milidrag Šmid upozorava na kratkovidnost takve potencijalne strategije smatrajući je potpuno neadekvatnom jer se polovičnim poslovima ženama onemogućava izgradnja, profesionalni razvoj i napredak u karijeri, a smanjena radna satnica također znači smanjenje (ionako već načetog) kućnog budžeta i onemogućava zasnivanje obitelji ili kvalitetan život u starosti. Spolna podjela rada je i klasno pitanje jer uključuje odnose moći i perpetuiraju pozicije nejednakosti. Također je ukazala na paradoks razvijenih država koje unatoč visokim prihodima kontinuirano smanjuju socijalna davanja. “Trebalo bi početi inzistirati na povezanosti ženskoga rada i socijalne politike. To jedino može pomoći većem integriranju žena u svijet rada i pri tome paziti da se denunciraju one politike koje zagovaraju da je part time baš za žene i da se točno kaže što to znači”, kazala je.
Osvrćući se na sam datum Osmog marta i njegov ‘decentni’ zaborav zaključila je svoje izlaganje riječima: “Čini mi se da je došlo do kolektivnog zaborava suštinske simbolike Osmog marta, da je došlo do onoga za što je Robert Perišić krasno rekao u svojem komentaru: – ‘u ladicama zaboravljene borbe’ i da kad govorimo o tim pitanjima, ljudi moji, mi govorimo o sebi, govorimo o vlastitom samopoštovanju, govorimo o vlastitom dignitetu i imamo pravo da se borimo za poštovanje i dignitet nas samih, onih oko nas i onih koji će doći iza nas. Ako pristanemo na ovaj realitet koji nam se nudi, mi odustajemo od kulture otpora nepravdi i ljudskoj potlačenosti, a to je naša ljudska dužnost”.
Milidrag Šmid je navela nedavno istraživanje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o zastupljenosti spolova na rukovodećim upravljačkim pozicijama ističući uz objavljene rezultate manjak statističkih podataka o ljudima (posebno ženama) koji trenutno ne sudjeluju na tržištu rada kao i nesuvislom prikupljanju statističkih podataka općenito, od strane državnih tijela. Istinitost ove tvrdnje podupire i istraživački rad Dore Levačić “Otkud rodne razlike u plaćama?” . Na temelju postojećih službenih statističkih podataka (koji su, istaknula je, izuzetno manjkavi) te na temelju vlastitih Levačić je prikazala distribuciju žena u pojedinim proizvodnim i uslužnim sektorima kao i rodni jaz u plaćama unutar njih. Analiza je pokazala koncentraciju žena u pet proizvodnih sektora: trgovina, obrazovanje, prerađivačka industrija, zdravstvena zaštita i skrb te javna uprava. Upravo je u tim sektorima detektirala i višu razinu rodnog jaza u plaćama od prosječnog. Ovakvi statistički podaci upućuju da u sektorima visoke koncentracije žena i povećanog rodnog jaza žene zauzimaju hijerarhijski niže pozicije. Prevladavajuća doktrina neoklasične ekonomske teorije ovaj fenomen tumači putem dekompozicijske analize rodnog jaza i teorije ljudskog kapitala. Komparirajući ovakvo objašnjenje s kontekstualno širom marksističkom teorijom (koja između ostalog uzima u obzir i komponentu neplaćenog ženskoga rada odnosno društvenu reprodukciju) autorica ukazuje na kratkovidnost i manjkavost ovog, u javnosti i ekonomiji, opće prihvaćenog modela.
“Svaka od kapitalističkih (razvojnih op. a) faza posjeduje svoju logiku i oblikuje tržište rada” istaknula je autorica detektirajući Hrvatsku unutar faze deindustrijalizacije i smanjivanja radničkih prava te utjecaja neoklasične ekonomske politike na promjenu zakona o radu. Zbog manjkavih i nepotpunih podataka tek treba provesti detaljne analize tranzicijske hrvatske unutar ovih globalnih ekonomskih procesa, ali nikako na način na koji je to do sada provedeno, istaknula je u zaključku. Istraživanje Dore Levačić objavljeno je u novom broju Nepokorenog grada.
Izlaganje Ankice Čakardić “Društvena reprodukcija i feminizacija rada” tematski je zaokružilo tribinu. U uvodnim je napomenama predložila kritičke smjernice kao doprinos ozbiljnim raspravama o radu i položaju žena unutar radnih struktura te istaknula određene metodološko teorijske postavke i okvire bitne za shvaćanje veze patrijarhata i kapitalizma. Naglasila je potrebu da sve bitne javne instance vjerodostojnije, odgovornije i kritičnije pristupe pisanju o feminističkoj perspektivi, kako po pitanju rada tako i o drugim temama. Ponovila je već spomenuti problem istraživanja utjecaja krize na žene zbog izostanka podataka o neplaćenom segmentu ženskoga rada te nadodala da kriza nije heterogena pojava s obzirom na geopolitičke procese stoga ne treba očekivati univerzalni odgovor na ovaj skup problema. Istaknula je da veza klase i spola u kontekstu ulaska žena u svijet plaćenog rada rezultira dvostrukom opterećenošću žene te da je na prostorima Istočne Europe moguće pratiti ponavljanje situacije koja se događala sedamdesetih godina u Zapadnoj Europi.
“Politike štednje iz feminističke perspektive znače nekoliko stvari: rušenje materijalnih prava koje su žene stekle izlaskom na tržište rada, krizu društvene reprodukcije, krizu reprodukcije društvenih klasa, financijsko opterećivanje kućanstava, fetiš – individualizme i koncept poduzetničkog duha, koji se uvodi u svim oblicima javnoga sektora, promjenu intimne razine odnosa između bračnih odnosno nebračnih partnera i seksualnosti koji svi bitno bitni i zajednički uvjetuju osnaživanje postojećih proizvodnih odnosa. Budući da su žene mahom zaposlene u javnom sektoru mjere štednje su prioritetno feminističko pitanje”, zaključila je.
Iva Ivšić iz udruge Mladih antifašista Zagreba predstavila je novi broj časopisa Nepokoreni grad koji u petom broju (dostupnom u papirnatom i elektronskom obliku) tematizira različite aspekte ženskih borbi, a u kojem se također nalazi tekst dviju izlagačica Dore Levačić “Otkud rodne razlike u plaćama” i tekst Ankice Čakardić “Feministička kritika mjera štednje”. Najavila je i temu novog broja – fronta; u kojem će se obuhvatiti povijesno poimanje fronte, strategije i političke projekcije fronte danas. Udruga poziva sve zainteresirane na kontakt i suradnju oko časopisa.
