Elizabeth Cady Stanton (12. studenog 1815. – 26. listopada 1902.) jedna je od najpoznatijih predstavnica ranoga ženskog pokreta. Njezina Declaration of Sentiments, predstavljena na prvoj konvenciji ženskih prava održanoj 1848. godine u Seneca Fallsu, New York, smatra se ključnom za začetak prvog organiziranog ženskog sufražetskog pokreta u SAD – u.
Prije no što je svoje napore usmjerila isključivo na ostvarenje ženskih prava, Stanton je djelovala kao aktivna abolicionistkinja zajedno sa svojim mužem Henry Brewster Stantonom i rođakom Gerrit Smithom. Za razliku od ostalih koji su se zalagali za unapređenje ženskih prava, Stanton se nije zadržala samo u okvirima glasačkog prava već je pozornost usmjerila i na ženska roditeljska i skrbnička prava, vlasnička prava, probleme zaposlenja i privređivanja, zakone vezane uz razvod te na pitanje kontracepcije.
Po završetku američkog građanskog rata Stanton je uzrokovala raskol ženskog pokreta kada je, zajedno s Susan B. Anthony, odbila poduprijeti prihvaćanje 14. i 15. amandmana američkog ustava. Usprotivila se pružanju glasačkog prava afričkoameričkim muškarcima sve dok isto pravo ne bude omogućeno i ženama, bez obzira na boju kože. Njezini stavovi, kako o ovom pitanju, tako i o drugim ženskim pitanjima koja su prelazila domenu glasačkog prava, dovode do uspostavljanja dva odvojena ženska pokreta koja će se 20 godina kasnije ponovno ujediniti pod predsjedništvom same Stanton.
Djetinstvo
Elizabeth Cady Stanton rođena je kao osma od jedanaestero djece u Johnstownu, New York. Daniel Cady, Stantonin otac, odvjetnik, a kasnije sudac, uveo je Stanton u svijet prava u veoma ranoj dobi. Još kao dijete, Stanton se voljela zavlačiti u očevu knjižnicu i proučavati pravnu literaturu te debatirati o pravnim pitanjima s očevim kolegama. Upravo je ova rana izloženost pravnim pitanjima potakla na razmišljanje o disproporcionalnosti pravnih odnosa prema ženama i muškarcima. Spoznaja da udate žene nemaju nikakvo vlasništvo, primanja, pa čak ni skrbnička prava nad vlastitom djecom, stvara u Stanton snažnu želju za ispravljanjem ove nepravde.
Obrazovanje
Za razliku od većine žena tog doba, Stanton je bila obrazovana. Pohađala je Johnstown Akademiju gdje je do svoje 16 godine učila latinski, grčki i matematiku. Posebno je veselila mogućnost akademskog i intelektualnog natjecanja s dječacima. O njezinom uspjehu u školi govori i činjenica da je osvojila nekoliko akademskih nagrada i počasti, uključujući nagradu za grčki jezik.
Važnu ulogu u životu E. C. Stanton igrao je velečasni Simon Hosack koji ju je poticao na obrazovanje i u kojem je dobivala onu potporu koju je oduvijek tražila od svoga oca, ali je nikada nije dobila. Priznanje koje je pridavao njezinim intelektualnim sposobnostima bilo je ključno o osnaženju njezina samopouzdanja.
Po zavšetku akademije Stanton se prvi put susreće s pravim oblikom seksualne diskriminacije. Muški kolege, od kojih je mnoge akademski nadišla, odlaze na Union College dok je njoj samoj ta mogućnost oduzeta jer je 1830. godine Union College još uvijek svoja vrata otvarao samo pripadnicima muškog spola; stoga se Stanton odlučuje na pohađanje Troy Female Seminara u Troyu, New York.
Obiteljski život
Kroz uključenost u prohibicijski i abolicijski pokret Elizabeth Cady upoznaje Henry Brewster Stantona, novinara, zagovornika ukidanja ropstva i kasnije odvjetnika. Na vjenčanju, pri izricanju zavjeta, Stanton je odbila obećati “poslušnost” držeći da je brak zajednica u koju muškarac i žena ulaze kao ravnopravni. Par Stanton zajedno je imao sedmero djece.
Par je neko vrijeme živio u Johnstownu gdje je Henry studirao pravo nakon čega sele u Boston gdje sudjeluju u abolicijskom pokretu. Iako je Stanton uzela muževo prezime, uvijek je uz njega ravnopravno stavljala svoje prezime potpisujući se kao Elizabeth Cady Stanton ili E. Cady Stanton te uporno odbijajući da je se naziva gospođom Henry B. Stanton; naime, Stanton je smatrala da se na taj način negira individualnost žene čime se poručuje da su bijeli muškarci gospodari svega postojećeg.
Brak Stantonovih nije bio besprijekoran; kombinacija dvaju snažnih ličnosti nerijetko je rezultirala konfliktima. Henry Stanton nije dijelio mišljenje svoje supruge kada je u pitanju bila sama ideja sufragge – a. Zbog obveza i putovanja par je velik dio vremena provodio odvojeno. Unatoč navedenim problemima brak je potrajao punih 47 godina, sve do Henryeve smrti 1887.
U doba kada se smatralo da se žena treba podčiniti muževim seksualnim željama, Stanton je držala da žena treba imati glavnu riječ kada su u pitanju seksualni dio veze i podizanje djece. Pri podizanju djece nastojala je svoj svojoj djeci usaditi iste vrijednosti te ih je, bez obzira na spol, poticala na obrazovanje.
{slika}
Women’s Rights Movement
Na internacionalnoj konvenciji protiv ropstva održanoj u Londonu 1840. godine Stanton upoznaje Lucretiu Mott s kojom postaje saveznica nakon što su muški delegati tražili da se ženama uskrati sudjelovanje na navedenoj konvenciji. Nakon podulje debate donesena je odluka da žene sjede u odvojenom dijelu. Uskoro im se pridružuje i prominentni abolicionist William Lloyd Garrison koji je, odbivši svoje mjesto, odlučio sjediti sa ženama iskazavši time svoje mišljenje o navedenoj odluci.
Stanton se pridružuje Mott, njezinoj sestri Marthi Coffin Wright i nekolicini drugih žena u Seneca Fallsu s kojima zajedno organizira prvu konvenciju o ženskim pravima održanu 19. i 20. srpnja u Seneca Fallsu. Više od 300 ljudi prisustvovalo je ovom događaju na kojem je Stanton, između ostalog, iznijela svoju Deklaraciju osjećaja oblikovanu prema Deklaraciji nezavisnosti. Njezina deklaracija proklamira ravnopravnost žena i muškaraca te zahtijeva glasačko pravo za jedne i druge.
{slika}
1851. godine Stanton se upoznaje sa Susan B. Anthony. Iako je njihova suradnja u početku bila vezana za prohibicijski pokret, Anthony i Stanton su se naposlijetku ipak fokusirale na sam ženski pokret. Dvije žene su se odlično nadopunjavale tvoreći odlično uhodan tim u borbi za ženska prava; nemajući vlastitu obitelj, Anthony je imala dovoljno vremena i energije za putovanja za koja Stanton, spriječena obiteljskim obvezama, nije imala vremena, dok je Stanton sa svojim govorničkim i spisateljskim sposobnostima napisala brojne govore za Anhony.
Nakon američkog Građanskog rata dvije žene prekidaju veze s abolicionističkim pokretom te zauzimaju čvrst stav protiv ratifikacije 14. i 15. amandmana koji su afroameričkim muškarcima trebali donijeti pravo glasovanja. Anthony i Stanton smatrale su da će se time samo povećati broj glasova koji će stati protiv ostvarenja ženskog glasačkog prava. 14. je amandman na kraju ipak usvojen bez ikakvih izmjena 1868.
Razlika u stavovima vezanim uz sporni amandman donosi razdor u ženski pokret; mnoge su se aktivistkinje pobunile protiv Stantoninog “sve ili ništa” stava te je navedeni konflikt rezultirao rađanjem dva odvojena sufražetska pokreta. U svibnju 1869. Anthony i Stanton osnivaju National Woman’s Suffrage Association (NWSA), a nekoliko mjeseci kasnije druga skupina osniva American Woman’s Suffrage Association (AWSA), pokret koji je podupirao 15. amndman te koji se radije fokusirao na sam ženski sufragge nego na zagovaranje ravnopravnih zakona vezanih uz razvod, ženska prava unutar braka, povećanu ekonomsku mogućnost žena kao i njihovu mogućnost da sudjeluju u poroti – ukratko, sve ono za što se zalagala Stanton.
Nakon ratifikacije 15. amandmana Stanton i Anthony nastoje dokazati kako je usvajanjem 14. i 15. amandmana ženama ipak dano pravo glasovanja tražeći u navedenim amandmanima one rečenice koje potkrepljuju njihovu tvrdnju. Stanton i Anthony su čak dvaput izlazile na glasovanje zahtijevajući svoje pravo. Međutim, proći će još 50 godina prije no što to pravo bude ostvareno.
Stanton je smatrala da organizirano kršćanstvo ženu smješta u nepovoljnu društvenu poziciju te je svoje poglede na navedenu temu obrazložila 1890. godine u The Woman’s Bible gdje je iznijela feminističko razumijevanje biblijskog teksta. Iako se zalagala za to da se afričkoameričkim muškarcima uskrati pravo na glasovanje, barem toliko dugo dok se ono ne omogući i ženama, Stanton se isto tako zalagala za prihvaćanje miješanih brakova.
Iako se Stanton protivila udruženju dviju dotad opozicijskih skupina, National Woman’s Suffrage Association American i Woman Suffrage Association, nakon udruženja postaje prva predsjednica novonastale National American Woman Suffrage Association (NAWSA).
18. siječnja 1892. Stanton je istupila pred kuću američkog sudskog povjerenstva (United States House Committee on the Judiciary) gdje je iznijela svoj tekst, kasnije poznat kao The Solitude of Self, u kojem je progovorila o važnosti individue bez obzira na njezin spol. Zajedno s Declaration of Sentiments napisanom 45 godina ranije, njezin govor je izrazio važnost ženskog prava na glasovanje, ali i važnost ponovnog promišljanja položaja žena u društvu.
Sjećanje na Elizabeth Cady Stanton
Stanton je umrla u svom domu od zatajenja srca 26. listopada 1902. godine, 20 godina prije no što su žene izborile svoje pravo na glasovanje.
Njezine neortodoksne ideje o religiji i fokusiranje na nezaposlenost žena navelo je brojne sufražetkinje na mišljenje kako je Anthony, a ne Stanton, začetnica sufražetskog pokreta. 1923. godine, povodom slavljenja 75. obljetnice konvencije u Seneca Fallsu, samo se Harriot Stanton Blatch sjetila odati počast ulozi svoje majke u jačanju ženskog pokreta. Još se 70-ih godina 20.stoljeća držalo Anthony za začetnicu pokreta, dok se Stanton pridavalo vrlo malo pozornosti. Ipak, u posljednjih 30 godina Stanton je napokon dobila onu pozornost koju je oduvijek, kao osnivateljica ženskog pokreta, i zasluživala.
