U petak je u Rijeci, u prostorijama Filodrammatice, u organizaciji neformalne inicijative Znaj znanje, održana projekcija filma Vessel koji govori o aktivistkinji Rebecci Gomperts. Njoj je, uzrujanoj zakonima koji zabranjuju pobačaj diljem svijeta, sinula ideja plutajuće klinike u kojoj bi se zahvati obavljaju u izvanteritorijalnim vodama.
Radnja filma prati Rebeccin projekt, Woman on waves, koji se, s priličnom medijskom pažnjom, susreo se nemalim brojem proceduralnih, političkih, religijskih i inih zapreka, no sve su one redom shvaćene kao izazovi tako da je ovo ujedno i priča o njihovom savladavanju. Zapravo, riječ je o filmu koji dočarava stvaranje underground aktivističke scene iz područja ženskih reproduktivnih prava koja se proširila na globalnu razinu.
Nekoliko je važnih elemenata u filmu čija se tema ne može jednoznačno odrediti s obzirom kako je riječ o hrabrosti, ulozi liječnice koja ima iskustvo Greenpeaceove aktivistkinje, ženama diljem svijeta koje se solidarno bore rame uz rame s Rebeccom, i – muškarcima koji sudjeluju u anti prosvjedima protiv Woman on waves. Oni su bili najglasniji u prosvjedovanju u lukama u koje su Woman on waves planirale usidriti.
Woman on waves (WoW) osnovane su 2000. godine s ciljem prevencije neželjenih trudnoća i naročito nesigurnih i po zdravlje opasnih pobačaja. Organiziranjem medicinske pomoći nastojale su doskočiti problemu s kojim se susreću žene diljem svijeta – od stigmatizacije, straha i samoće do realano ropskih uvjeta u kojima pojedine od njih žive. Rebecca je na brodu koji plovi pod nizozemskom zastavom odlučila napraviti mobilnu kliniku na kojoj bi se pobačaji mogli obavljati izvan teritorijalnih voda zemalja u kojima je ovaj zahtjev zabranjen.
U većinu luka nisu bile dobrodošle i zabranjivano im je usidravanje, tako da je akcija u jednom trenutku bila prelomljena činjenicom kako su Women on waves najavile svoj dolazak i obećale ženama pomoć, da bi ih na kraju iznevjerile. Zemlje u kojima su imale probleme ovoga tipa, kao kada su ih vojni brodovi ispraćali prema otvorenom moru (iako nisu prijetnja i ne ugrožavaju sigurnost zemlje), kasnije su ili legalizirale pobačaj ili olabavile zakonski okvir. Iako su Rebecca i njen tim bili razočarani jer se žene nisu mogle popeti na brod i dobiti očekivanu pomoć, sama odjek u medijima i količina ljudi koji su ih došli podržati na dokove, omogućila je kasnije velike i pozitivne promjene što se legislativnog dijela tiče. Odnosno, na ovaj se način u javni diskurs dovelo pitanje važnosti pobačaja koji je siguran i legalan.
Forma filma je dokumentarna, tako da je uhvaćen svaki detalj – od broja poziva i poruka koji pristižu Woman on waves nakon što su objavile broj telefonske linije za pomoć, do svjedočanstava žena koje traže pomoć ili su je dobile. Nakon što su javnom akcijom izvjesile broj besplatne telefonske linije za pomoć, kamera je uhvatila trenutak (tj. nekoliko njih) u kojem je na mobitel Women on waves u svega minuti ili dvije došlo više od 80 poruka / poziva. Nevezano za klasične i opstruirajuće crno bijele priče je li ovdje riječ o ubojstvu ili ne, svatko tko pogleda ovaj film ostat će obogaćen za jednu vrlo važnu informaciju – da, pobačaji se događaju, da, i to se zbilja događaju, i da, žene umiru pri tome. Žene koje nemaju alternativu u vidu medicinski sigurnog zahvata ili je ona preskupa, odlučuju se na razne metode koje imaju kobne posljedice. Uočimo važnost sigurnosti i dostupnosti pobačaja na trenutak.
Posebno je upečatljiva priča mlade žene iz Afrike koja je ostala iznenađena da Women on waves doista funkcioniraju tako da pomažu cijelo vrijeme i da su 24satna moralna podrška. Ona je, u vremenskom rasponu od 12ak sati, imala neprekidnu podršku Women on waves.
Edukacijama koje je Rebecca zajedno sa svojim timom održala u Africi kako bi ženama pokazala da same mogu odlučivati o vlastitom tijelu jedna su vrsta ganuća, zatim ide spoznaja mlade Afrikanke koja u kameru govori koliko je života moglo biti spašeno da su za ovo znale ranije (pritom misleći na žene koje preminule prilikom izvođenja nemedicinskih, nesigurnih, nehumanih pobačaja), a zatim (ako ćemo po količini emocija koje ove scene izazivaju kod gledatelja) zadovoljstvo i sreća na licima volontera i volonterki koji su, nakon završene edukacije, osposobljeni držati te iste edukacije drugima. Vratimo se sekundu na dio filma u kojem mlada Afroamerikanka izgovara rečenicu, preformulirat ću, koliko bi njih (žena) još bilo među nama da su ranije imali informacije. Rebecca je prošla veći dio svijeta s Women on waves, uključujući područja poput Pakistana, dijelove Azije, Južne Amerike, i drugih.
U Portugalu su izvele simboličnu akciju vješanja transparenta s besplatnim brojem linije za pomoć na statuu Djevice kao univerzalnog simbola ženskog u zapadnim civilizacijama, koja se zamišlja kao zaštitnica i puna razumijevanja. Policija je transparent vrlo brzo uklonila što je samo još jedan od načina sprečavanja slobode na pristup informacijama i ograničavanja prava govora. Pojedine će zemlje radije riskirati da im žene umiru prilikom pbačaja koje se izvode na divlje nego spasiti njihove živote omogućivši im sigurnu alternativu.
Također, jedna od upečatljivijh poruka filma svakako je spoznaja kako je ženama s ovim informacijama bilo omogućeno da nastave s vlastitim životom tamo gdje je stao kada su ostale trudne. Za daljnje akcije ih je motivirala nepravednost činjenice kako je zahvat u nekim dijelovima svijeta legalan i siguran, dok u drugim sve obično svodi na oštre predmete, negdje u zabiti.
U onom trenutku kada su bile onemogućene da prihvate žene na brod, Women on waves su se dosjetile distribuiranju informacija koje će ženama omogućiti da na legalan način donesu odluku o ostatku svog života. Hrpa žena, o čijim svjedočanstvima se može čuti / čitati u filmu, objasnile su razloge svog postupka – silovanje, nedostatak financijskih sredstava za prehranu obitelji, jednostavno neželjena trudnoća jer se ne osjeća spremnom, sramota, prijetnje ubojstvom i sl. Pri čemu je inzistiranje na porodu jednostavno dehumanizirajuća, nezdrava, bezobrazna i diskriminirajuća praksa. U ljekarnama je dostupan lijek čije se korištenje NE preporučuje u trudnoći s obzirom da može dovesti do pobačaja – žene kada su saznale tu informaciju počele su ga koristiti upravo u te svrhe, s obzirom na njegovu učinkovitost do 80%. Svjetska zdravstvena organizacija na svojim stranicama ima provjerene podatke o lijeku, a Woman on waves dostavljaju i naputke kako dotični lijek koristiti i kako reagirati na svaku potencijalnu nuspojavu. Dostupan je u ljekarnama, no žene i dalje moraju skrivati razlog zbog kojeg idu po njega.
Film nije imao autoričinu privatnu dimenziju, no u trenutku kada su je isprovocirali ptanjem zalaže li se ona za pobačaj iskuljčivo zato jer se i sama na njega odlučila, postala je svejsna kako i to može biti jedan od načina kako prenijeti poruku o ovoj tako subverzivnoj i kontroverznoj temi. Rebecca je za vrijeme snimanja filma bila trudna nekoliko tjedna i iščekivala je dijete, što je samo dokaz kako aktivti/kinje za reporudiktivna prava i prochoiceri nisu ljudi koji generalno ne žele djecu. Rebecca je naglasila koliko se može uživati u majčinstvu kada je ono doista – željeno.
E sad, iako će se mnogi i dalje zgražati nad ovim tekstom (filmom), ne bi bilo zgorega da se čisto objektivno sagledaju činjenice. Pobačaji se zbilja događaju i zbilja ima sredina u kojima se oni izvode na najbrutalnije načine pri čemu je stopa smrtnosti (od zahvata ili posljedica) izuzetno visoka. Broj izvedenih pobačaja smanjit će se edukacijom i dostupnošću kontracepcijiskih sredstava, ali će i dalje brojka izvedenih biti visoka – stoga je zbilja od velike važnosti da ženama bude omogućena ispravan, medicinski i siguran zahvat.
Woman on waves sada su primarno fokusirane na dostavljanje provjerenih informacijama ženama kojima su najpotrebnije, i to putem interneta, grassroots inicijativa i kroz telefonsku liniju na kojoj žene mogu dobiti utjehu, savjet i/ili informaciju.
Film je premijerno izveden na Southwest Film festivalu 2014., gdje je dobio nagradu publike u kategoriji dokumentarnog filma te specijalnu nagradu žirija za političku hrabrost. Do sada je prikazan na više od 230 festivala diljem svijeta, i na nebrojeno pojedinačnih projekcija. Od ostalih nagrada mogu se izdvojiti Peter Wintonick Award s Sheffield DocFest-a, Shelly Excellence Filmmaking Award, Moving Mountains Honorable Mention s Mountainfilm-a u Tellurideu, Calgary Underground Audience Choice Honorable Mention, te SIMA Lens to Action nagrada žirija.
