“Sestrinstvo je moćno, ono ubija sestre”, primijetila je prijateljica Shulamith Firestone. Zapravo, svađamo se jer nismo dovoljno moćne.
Je li sestrinstvo sveto ili okrutno?
Kada je feministički pokret u pitanju, odgovor je kompliciraniji nego što biste mislili. Međusobna potkopavanja i isključivanja obilježavaju pokret od samog početka i čini se da se svaka nova generacija feministkinja suočava s ovim borbama unutar pokreta. Nevezano za površne ideje o navodnim oštrokondžama koje si međusobno zabijaju nož u leđa, feministkinje se ne svađaju međusobno jer su ‘sve žene kompetitivne ili okrutne’. Iako nam je stalo do pokreta, svađe se događaju jer smo usvojile narativ manjkavosti: ponašamo se kao da se borimo za mrvice.
U svom nedavnom članku o pionirki feminističkog pokreta Shulamith Firestone, koji je bio objavljen u New Yorkeru, Susan Faludi detaljno pojašnjava kako se Pokret za oslobođenje žena iz 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća razlomio. Citira ostavku Ti-Grace Atkinson iz njujorške feminističke grupe: “Sestrinstvo je moćno i ono ubija, uglavnom sestre”.
Čini se da ni jedna feministkinja pokret nije napustila neozlijeđena, a niti danas nije puno drugačije. Online feminizam suočava se s mnogim izazovima koje su naše pretkinje iskusile: nedovoljna podrška, prevelika pažnja usmjerena na dominantne grupe, zlobni interni napadi te gorka frustracija i razočaranje. Dinamika potkopavanja o kojoj je Jo Freeman pisala 1976. godine, prisutna je i danas. Ponižavanje, tvrdi, nema veze s opozicijom ili kritikom: “Ono ne služi kako bi se razotkrili nesuglasice ili pomirile razlike. Ono je tu da omalovažava i uništava”.
Takva dinamika nije nužno vezana samo za feminizam. Naravno. Postoji li ijedan društveni pokret koji nije iskusio rascjepe, nesuglasice i neslaganja?
Nesuglasica koje eskaliraju u sukob možemo očekivati na ljevici, gdje cijenimo različitost u razmišljanjima. Desnica također djelomično prihvaća unutarnje sukobe, ali – budući da je konzervativna – može biti isključiva prema njima zbog nevoljkosti za promjenama i poštovanjem autoriteta. Progresivni pokreti spremnije prihvaćaju nesuglasice što je, objektivno gledano, pozitivna stvar.
Pokreti osnovani na određenom identitetu posebno mogu biti osjetljivi, najviše zbog osobnog interesa uloženog u njih. Feminizam nije neka općenita ideologija za popravljanje svijeta: za njegove aktere/ice, to je vrlo specifična ideologija oslobođenja i po svojoj je definiciji osobna. Izazovi na koje pokret nailazi ili osjećaj da druge žene na neki načne krivo provode feminizam mogu biti shvaćeni kao osobna uvreda. Postupci pojedinaca feministkinjama često predstavljaju ono što oni jesu, a njihove kritike još više.
Strast i duboka zabrinutost za jedan društveni pokret predstavljaju snagu. Međutim, žene čine polovinu svjetskog stanovništva i naše ideje o tome kakav bi pokret trebao biti značajno se razlikuju. Premda sve imamo dobre namjere, one ne polučuju savršene rezultate. Ženski su pokreti prečesto utvrđivali postojeće hijerarhije i određene zatucane stavove te često uzdizali iskustva najsnažnijih (obično heteroseksualnih bijelih Amerikanki iz više srednje klase), a ujedno i ignorirali perspektive mnogih mladih žena koje se nisu uklapale u taj kalup.
U nešto savršenijem svijetu – ili barem pokretu – mogli/e bismo imati raznolike feminizme koji bi služili različitim ženama i koji bi uzimali u obzir činjenicu da ‘žene’, kao kategorija, predstavljaju najrazličitija ljudska bića s različitim potrebama. Ne bismo trebali/e povlačiti crtu između toga tko jest, a tko nije prihvatljiv/a feminist/kinja. Feminizam bi bio veliki šator: dok god radite kako biste promovirali/e društvenu, političku i ekonomsku rodnu jednakost, možete ostati.
Nitko ne bi očekivao da govorite u ime cijelog ženskog roda. Sheryl Sandberg mogla bi napisati knjigu o rodu u poslovnom svijetu bez da je napadaju druge feministkinje, kritizirajući je jer ima dadilju, jer više razgovara s muškim direktorima nego ženskim kućnim pomoćnicama ili jer ne predstavlja radničku žensku klasu, uz zaključak da Sandberg nije dostatna skrbnica, a samim time ni dovoljno ženstvena. U nešto savršenijem svijetu (ili pokretu) feministička knjiga koju bi napisala kućna pomoćnica imala bi jednaku težinu kao i ona koju napisala i izvršna direktorica Facebooka.
Rješenje za ove nesavršenosti jest da se ne napada žene koje su uspjele ili se ističu. Takvo ponašanje samo stvara pokret nepromišljenih kritičara/ki koji/e, kada im se predstavi feministički rad, automatski zauzmu ‘pronađi pogrešku’ stav.
Tu je i problem manjkavosti. Feministički je rad rijeko kada plaćen, a kada feministički/e autori/ice i dobiju honorar, on je vrlo često prilično skroman. U novom FemFuture report about online feminism, blogerice i aktivistkinje Courtney Martin i Vanessa Valenti objašnjavaju nešto što one zovu ‘psihologija deprivacije’: “Radi se o osjećaju da njihov rad nikada neće biti nagrađen onako kako zaslužuje, da se međusobno nalaze u izravnom natjecanju za ostatke koje ostavljaju oglašavačke tvrtke ili neki drugi neadekvatni pokušaji pribavljanja prihoda. Kao rezultat toga, one su ranjive, manje učinkovite i riskiraju da ‘izgore’. U takvim uvjetima online feminizam nije dovoljno povezan s većim organizacijskim naporima”.
Posljedično, feministkinje već rutinski vide kako njihov rad potkopavaju ostale feministkinje. Kao i s potkopavanjem Jo Freeman i Susan Faludi, interni feministički diskurs često postaje poguban za pojedinca/ku. Osim toga, tu su i osobni napadi zamaskirani u kritike između kojih je često teško povući granicu (iako je to Ann Freidman prilično dobro prikazala ovim grafom.)
Smislena kritika kojom se nastoji poboljšati projekt je pozitivna stvar, dok izričita namjera pronalaženja pogreške u radu to nije. Otići korak dalje i sugerirati da nedostatci projekta odražavaju motive autora/ice – da su korporativne prodane duše kojima nije stalo do određene grupe žena i žele samo promovirati sebe – jest upravo ono što uništava aktivizam. Zašto bi onda itko išta i činio ako je društvena norma prožvakati i ispljunuti svaku novu ideju?
Očekivano, FemFuture izvješće također je naišlo na uobičajenu kritiku ‘kritike radi’, ali i neke smislene i uvjerljive prijedlog za poboljšanje. U krugu feminističke blogosfere, članak koji naš rad nastoji učiniti što održivijim bio je nedovoljno promoviran. Nekolicina je prepoznala njegove najvažnije karakteristike, a još ih se manje obvezalo ostvariti održivi online feminizam. To ne znači da pristaše ne postoje, nego da se mnogi od nas boje ući u konflikt. Ne želimo da nas se promatra kao nedovoljno kritične ili agresivne prodane duše. Znate, nedovoljno prilagodljive. Preambiciozne. Nedovoljno ženstvene.
Ovo ima stvarne posljedice. Pričala sam s nebrojeno mnogo žena koje imaju ideje za knjige, blogove, kampanje ili druge projekte, ali se boje iznijeti ih iz razloga da ne učine neku pogrešku i budu prozvane lošim feministkinjama nedostojnim podrške. Radije će pognuti svoje glave, nego iznijeti nove ideje. Bolje je pridružiti se zboru kritičara/ki i prozvati se ‘dobrim/om’ feministom/feministkinjom, za razliku od onih ‘loših’.
Ovo nije znak zdravog pokreta, nego kako postići kredibilitet u feminističkim online krugovima – ništa ne izgleda bolje od toga nego da uperite prst u sve ono što ne valja. Dodatne bodove dobijete ako ti drugi/e feministi/kinje imaju iza sebe nešto uspjeha, poput knjige, često posjećene web stranice ili plaćeni posao.
Ne radi se o tome da smo zle oštrokondže s predispozicijama za klišeje i natjecanje. Radi se o tome da umiremo od gladi.
Zato se nadam, unatoč početnom podrivanju, da će se mnogi prijedlozi za online aktivizam predstavljeni u FemFuture izvješću ostvariti. Nadam se da je to izvješće samo jedan maleni dio velikog, globalnog pokreta žena, online ili off – koje će obratiti pažnju svoju vlastitu zajednicu i upitati: “Što nam ovdje nedostaje? Kako naš rad može postati održivijim?”
Ne postoji set kalupa za feminističku podršku, pažnju, novac i utjecaj. Što je naš pokret širi, proširit će se i mogućnosti za sve koji sudjeluju u njemu. Većina nas nije izabrala feminizam kao karijeru, većina feminista/kinja svoju plaću zarađuje na drugačije načine. Čak i oni/e koji/e su plaćeni/e za feministički rad ne zarađuju velik novac. Svi trebamo neku vrstu podrške; financijsku, emocionalnu, strukturalnu ili neku drugu, i premalo je nas koji je dobivamo.
Vrijeme je da naučimo desetljećima stare lekcije s kojima su se suočili brojni politički pokreti. Feminizam mora biti iskreno egalitaran i reprezentativan. Moramo shvatiti da žensko zajedništvo za milijune žene na ovoj planeti znači različite stvari. Moramo spriječiti ukorjenjivanje istih ovih nejednakosti protiv kojih se borimo.
Pri tom se ne smijemo natjecati, nego zajedničkim ciljem popravljati svijet. Trebamo to činiti s idejom da ni jedna perspektiva ili rješenje nisu univerzalni i da nikada ni jedna žene neće biti savršena feministkinja.
Nakon toga se možemo prestati boriti za mrvice i umjesto toga raditi prema našoj gozbi.
Prevela i prilagodila Sara Sharifi
