Što to kod riječi “feminizam” toliko plaši ljude? Posljednjih nekoliko mjeseci sam provela putujući svijetom držeći predavanja o antikapitalizmu i ženskim pravima, i svaki put vodila sličan razgovor: muškarci koji mi govore da nisu feministi,već su za jednaka prava. Ili mlade žene koje mi objašnjavaju da unatoč vjerovanju u jednaku plaću za jednak rad, unatoč protivljenju seksualnom nasilju, unatoč vjerovanju u ženska prava na sve slobode koje muškarci uživaju već stoljećima, nisu feministkinje. One su nešto drugo, nešto vrlo slično femistkinjama, ali ne uključuje samu riječ.
Feminizam je ona riječ na F koja će doista podići obrve u “pristojnom društvu”. Izgovarajući ju implicira se da možda imate zahtjeve koji se ne mogu ispuniti čekajući nekog muškarca na vlasti da učini svijet malo poštenijim. To je riječ koja sugerira nezadovoljstvo, čak i ljutnju – a ako postoji nešto što fina djevojka ne bi trebala biti, to je ljuta.
Često strah od riječi “feminizam” dolazi od samih žena. U mnogim godinama aktivizma, često sam čula da se feminizam jednostavno treba “rebrendirati”; treba naći bolji, više umirujući način traženja da se žene tretira kao ljudska bića. To je tipično rješenje u ovo doba PR-a i politika fokusnih grupa. Kako god to odlučili nazvati, praktična jednaka prava za žene će uvijek biti zastrašujuć prospekt za one zabrinute za gubitak muških privilegija. Stoga nije ni čudo da se feminizam stereotipizira kao agresivan pokret, pun ludih žena posvećenih uništenju muškog roda, koje neće stati dok ne budu doručkovale na prženim mudima. Trebalo bi biti očito da većina ljudi o feminizmu uči iz patrijarhalnih masovnih medija i kao rezultat toga, većina ljudi ostaje zbunjeno što borba za rodnu slobodu na kraju znači.
Mediji su stvorili i podržavaju bujicu stereotipa o feminizmu koji fasciniraju i muškarce i žene upravo zbog svojih krajnjih golemih zahtjeva za redistribucijom moći. Stereotipi se obično fokusiraju na najsitničavijim detaljima: članak o tome koliko je”feministički” kada žena ne brije pazuhe garantira dosta prometa na internetskim stranicama novina, iako puno manje od članka o manjoj mirovini za žene nego muškarce koji rade pola radnog vremena.
Stereotipi ovog tipa su učinkoviti iz razloga što ciljaju na neke naše najintimnije strahove o tome što bi rodna jednakost mogla značiti. Na primjer, komentari o “feministkinjama” kao ružnim, muškobanjastim, dlakavim ženama, sadrže prijetnju da biti otvoren može naštetiti našoj rodnoj jednakosti. Muške feministi, kada su dovoljno hrabri da se tako identificiraju, se naziva feminiziranima i mekušcima ili ih se optužuje da se igraju politike da bi dobili žensku pažnju. Takvi napadi su dvostruko učinkoviti jer imaju osnova u istini – feminizam prijeti starim rodnim ulogama, ali samo kako bi nas oslobodili da definiramo uloge “muškarca” i “žene” kako god mi željeli.
Često kada se žene brinu da ih se doživljava kao “mrziteljice muškaraca”, zapravo smo zabrinuti da tražimo previše promjene, da nas muškarci u našim životima neće više voljeti. Kada muškarci nazivaju žene “mrziteljicama muškaraca”, to dolazi iz sličnog mjesta, straha da će žene biti ljute na njih ili ih kriviti za nepravdu.
A ipak razlog zbog kojeg nastavljam pisati, govoriti i propagirati feministička pitanja jest upravo jer poštujem muškarce. Poštujem muškarce i stoga vjerujem da su puno više od dvodimenzionalnih likova koje stvaraju “tradicionalni” pojmovi muževnosti. Zbog toga što poštujem muškarce vjerujem da većina njih ne žele živjeti i umrijeti u svijetu koji degradira žene.
Zašto sam feminstkinja, a ne vjerovatelj u jednaka prava? Prvo, zato što svaka žena koja traži samo jednaka prava kao muškarci nema mašte. Nemam želje za jednakošću s muškarcima unutar sistema poretka i moći koji polagano istiskuje duh većine ljudi koji su imali tu nesreću da se ne rode u bogatstvu.
Drugo, feministkinja sam jer u Britaniji rodna ravnopravnost pada svakim danom sve više. Prošli mjesec je izvješće Rod i moć koje radi Counting Women In, pokazalo da je zastupljenost žena na glavnim pozicijama u politici, medijima, gospodarstvu i umjetnosti značajno pala zadnjih nekoliko godina. Izvješće zaključuje da dijete rođeno ove godine će podizati mirovinu dok dođe vrijeme jednake zastupljenosti žena u vladi, ako to uopće i doživi. Ako nam je doista stalo do jednakosti, nije dovoljno sjediti i čekati da sustav moći postane “više” jednak. Sada više nego ikada prije nije dovoljno samo biti “za jednaka prava.”
Prevela i prilagodila: Iva Butorac
