Prijevod Ivana Turudić
Elisabeth Fritzl i njena djeca mogli su biti oslobođeni godinama ranije da austrijske vlasti nisu propustile mnoge naznake onoga što se dešava u obiteljskom podrumu, piše Stephanie Marsh, autorica nove knjige o čovjeku koji je svoju kći držao zatočenu u tamnici cijelu četvrt stoljeća. Stephanie Marsh starija je autorica članaka u The Timesu. Zločini Josefa Fritzla: otkrivanje istine, knjigu Stephanie Marsh i Bojana Pancevskog objavio je ovoga mjeseca HarperCollins.
U Austriji je popularna teorija prema kojoj je Josef Fritzl bio lukav i izuzetno tajanstven zločinac. Nakon što je provela godinu dana istražujući slučaj, Stephanie Marsh je zaključila da je istina suprotna.
On je nemilosrdan i vješt lažljivac, ali je također i nespretan manipulator, čovjek koji je u vrijeme kada je dosegao srednje četrdesete, bio uhićen dvaput zbog paleži, dvaput zbog seksulanih prijestupa i jednom zatvoren zbog silovanja žene kojoj je prijetio nožem.
Iako su austrijske vlasti inzistirale da ne snose nikakovu odgovornost za Frizlovo dvadesetčetverogodišnje zatočenje njegove kćeri Elisabeth, dokazi koje je autorica vidjela upućuju da je ovaj besramni zločinac ostavio zapanjujući broj znakova u svojim tragovima – znakova koje su socijalni/e radnici/e ponovljeno ignorirali, kao i policija i sudstvo.
U kolovozu 1981, četiri mjeseca nakona njena osamnaestoga rođendana, Elisabeth je nestala negdje u doba ručka. Živjela je kod kuće u obiteljskoj kući u Amslettenu i u to vrijeme je kuća, osim njenoga oca, bila prazna. Njena majka i jedna od sestara bile su u kupovini, drugu sestru je Fritzl poslao u šetnju.
Kada su se one vratile Elisabeth je nestala. Josef Fritzl je sljedeći dan prijavo Elisabethin nestanak policiji natuknuvši, bez i traga dokaza koji bi potkrijepili njegovu tvrdnju, da se pridružila kultu.
Bez obaziranja na činjenicu da u Austriji nema kultova, ni tada niti danas, postojali su i drugi faktori koji su mogli izazvati sumnju policije.
Iako je Frizlova osuda za silovanje bila do toga doba izbrisana iz dosjea (prema austrijskome zakonu seksualni prekršaji se automatski brišu iz policijskih datoteka nakon razdoblja od deset do petnaest godina), u usko isprepletenoj zajednici uglavnom se znalo da je on bio osuđeni silovatelj. Njegova uhićenja za palež još su uvijek bila zabilježena, ali on je bez obzira na to posjedovao oružje: Brenaredlli pištolj i pušku.
Socijalni su radnici znali da je Elizabeth pobjegla od kuće prije dvije godina. Na povratku u Amstetten, odlučili su stavar raspraviti samo s njenim ocem dok je Elisabeth bila u sobi.
Neki od prijatelja sumnjali su da se Elisabeth samoozljeđuje – još jedan očiti znak zlostavljanja, no socijalni su radnici jednostavno prihvatili Fritzlov iskaz.
Danas znamo što se dogodilo u kolovozu 1984. Josef Fritzl je zaključao svoju kći u pripremljenu tamnicu u podrumu. Nakon mjesec dana u zatočeništvu, prisilio ju je da napiše pismo koje je potom poslao sebi i pokazao pliciji.
Ponovno su vlasti prihvatile zdravo za gotovo sve što im je Fritzl rekao. Pismo nikada nije pregledao relevatni stručnjak, unatoč činjenici da austrijski stručnjak za granične religije zapravo živi u Amstettenu (pokazali su mu sva Elizabethina pisma tek 2008 i izjavio je da su očito lažna).
Napuštena
U 1993-oj, devet godina nakon što je Elisabeth nestala, prvo je od troje djece došlo na Fritzlov prag. Precizni detalji ovih otkrića posebno su uznemirujući.
Prvo je dijete napušteno u kartonskoj kutiji zajedno s Elisabethinim pismom. Besmislena birkratska logika odlučila je da neće biti službene potrage za Elisabeth jer je ona odrasla i može “ići kuda želi”.
Fritzl je prisilio kćer da piše pisma iz tamnice
Samo godinu dana kasnije došlo je drugo dijete, ovaj put napušteno na pragu u dječjim kolicima. Rosmarie Fritzl je otkrila drugo dijete te opisala što se dogodilo socijalnome radniku.
Rekla je da je kratko prije ponoći čula zvuk djeteta koje plače izvan kuće. Otkrila je dijete na pragu i vratila se unutra držeći ga u rukama. Iznenada je telefon počeo zvoniti. Na drugome kraju bila je žena koja se, tvrdeći da je Elizabeth, ispričavala što je napustila dijete. Bilo je očito da se radi o snimljenoj poruci: Rosmarie Fritzl poklopila je sušalicu, ali telefon je odmah ponovno zazvonio: kada je podigla slušalicu čula je istu poruku.
Gospođi je Frizl bilo neobično što je primila poziv, kako je rekla socijalnome radniku, nakon što su ona i muž nedavno promijenili broj telefona koji tada nije bio poznat nikome.
Iako je slučaj napuštene djece bio dovoljno neobičan da privuče pažnju nacionalnoih tiskovina, ništa od ovoga lanca događaja nije izazvalo puno zabrinutosti među vlastima.
Neobično ponašanje
Na prijedlog Josefa Fritzla, jedno je od pisama pregledao grafolog, koji je, naravno, zaključio da je pismo pisala Elisabeth Fritzl.
Činjenica da njena pisma nisu niti spomenula kult i da je, u kasnijim godinama, najmanje jedno pismo nosilo poštansku marku grada vrlo blizu Amstettena, u kojem je Josef Fritzl, kako se znalo, posjedovao kuću, nije izazvalo oprez socijalni radnika i policije. Treće dijete pojavilo se na Frizlovu pragu 1997. Njega su također primili i dogojili “djed i baka”.
Vrijeme je prolazilo. Josef Fritzl provodio je sve više vremena u podrumu ali nitko nije propitivao ovo neobično ponašanje. Živio je odvojeno od svoje žene, u zasebnome stanu unutar kuće u Amstettenu, i često je provodio noć u podrumu, tvrdeći da je bio na poslovnome putu.
Stanari su vidjeli kako nosi vrećice namirnica u podrum, kao i građevinski materijal, uređaje i namještaj: okvire za krevet, madrace, tuš, perilicu za rublje. Stvari su neprestano nestajale u podrumu i nikada nisu iznesene van.
Krajem ožujka 2008., najastarije dijete Elisabeth Fritzl, Kerstin, teško se razboljelo u podrumu i otac ju je odlučio premjestiti. Da nije bilo sumnje jednog od liječnika, nejverojatnije slučaj nikada ne bi izišao na svjetlo dana.
Austrijanici su bili ponosni na diskretno rješavanje slučaja, ali nije bilo istrage, niti priznanja neuspjeha policije, socijalnih radnika/ca niti vlade.
Austrijski su se mediji upustili u posve perifernu diskusiju o upletanju medija.
Iako je istina da su engleski paparazzi pribjegli očajničkim taktikama da dobiju slike Elisabeth Fritzl i njezine djece, ni mnogi odjeli austrijskih medija nisu pokazali kajanje zbog objavljivanja Fritzlovih psihijatrijskih izvješća prije nego je slučaj došao na sud, niti zbog tiskanja mnogih intimnih detalja Elisabetinih muka koje su prvo procurile u jedan austrijski časopis.
Toliko o privatnosti.
U međuvremenu, mnoga su pitanja o kompetenciji, savjesnosti i odgovornosti austijskih vlasti prošla neodgovorena.
