Tijekom prošlog tjedna brojne naslove inozemnih medija zauzeo je indijski fotograf Ray Shetye koji je na svoj online potrfolio postavio slike najnovijeg fotografskog uratka nazvanog “The Wrong Turn”, a koje bez sumnje podsjećaju na monstruozan zločin iz 2012. godine kada je grupa muškaraca silovala studenticu u autobusu u New Delhiju. Šestero muškaraca silovalo je 23-godišnju studenticu fizoterapije – njih četvero osuđeno je na smrtnu kaznu, jedan je počinio samoubojstvo, a maloljetnik među njima osuđen je na tri godine zatvora. Žrtva ove tragedije nakon 13 dana preminula je u bolnici od zadobivenih ozlijeda, a u javnosti je postala poznata pod imenom Nirbhaya, odnosno “neustrašiva”. Ovaj je događaj izazvao bujne reakcije diljem svijeta, a ponajviše u Indiji koju je natjerao da se napokon suoči s učestalim nasiljem prema ženama (u prosjeku svake 21 minute prijavljeno je silovanje) i poduzme, iako nedovoljno uspješno, mjere kako bi se ono adresiralo.
Bez obzira na sve navedeno, “mozak” iza ovog projekta, Ray Shetye, u nastalim fotografijama ne vidi ništa sporno i, dapače, odbacuje kritike koje upozoravaju kako njegov umjetnički izražaj zapravo glorificira silovanje preminule studentice. Fotografije prikazuju nekolicinu muškaraca i jednu ženu, svi/e odjeveni/e u skupe krpice, kako na zadnjem sjedištu autobusa nedvojbeno oponašaju scenu nasilja. Za MailOnline fotograf je izjavio: “U današnje vrijeme kada je sloboda govora i izražavanja osobi oduzeta već kroz društvene mreže, od umjetnika se očekuje da svoj rad zadrži u perspektivi i neovisan o javnom mišljenju. (…) Žalosno je da sam primoran opravdavati svoje viđenje društvenog problema, baš kao i mnogi umjetnici u prošlosti. Čvrsto stojim iza svojeg rada.” Shetye tvrdi kako svojim fotografijama nije nastojao oživjeti napad na studenticu iz 2012. godine, već da mu je cilj bilo ukazati na problem siromašnih žena koje često moraju koristiti javni prijevoz: “Ovo je neravnopravno društvo u kojem si bogati mogu priuštiti luksuz i sigurnost koja dolazi s vlastitim vozilom, dok većina žena još uvijek koristi autobuse i vlakove. (…) Vjerujem da sam ostvario svoj cilj pokretanja dijaloga vezano za ovaj problem i, ako je cijena toga da ja moram ispasti negativac, neka tako bude”. Svejedno, nakon što su uslijedile brojne kritike internetske javnosti, Shetye je uklonio fotografije sa svoje stranice, očito poljuljanog samopouzdanja u svoj rad. Pitam se zašto u svom radu – umjesto prikazivanja posljedice, odnosno nasilja, i to na seksualan, ako ne i glamurozan način – radije nije propitivao uzrok problema, tj. šokantnu činjenicu da su žene samim korištenjem nečeg banalnog i svakodnevnog kao što je javni prijevoz automatski izložene opasnosti, činjenicu koja mnogo govori o položaju žena u Indiji.
Osim brojnih komentara na Twitteru kojima su korisnici/e te društvene mreže izražavali zgražanje onim što je, prema Shatyeu, trebalo biti angažirano umjetničko djelo, svoje nezadovoljstvo iskazala je i Nirmala Samant, članica Nacionalne komisije za žene (NWC) – obratila se načelniku policije u Mumbaiju sa zahtjevom da pokrene istragu vezanu za nastale fotografije, a za Agence France Presse je izjavila: “Svaka osoba sa zdravim razumom zaključit će da ovo nije ništa drugo nego glorificiranje nasilja. Čvrsto držim da određene zakonske akcije trebaju biti poduzete jer ovo zasigurno nije umjetnička sloboda”. Paralelu sa zločinom iz 2012. godine vidi i Rudroneel Ghosh, novinar iz Delhija, koji je izjavio: “Kada modele odjenete u otmjenu odjeću i postavite scenu grupnog silovanja, ali izostavite strah i očaj, tada završite na glorificiranju zločina nad ženama”, kao i glazbenik Vishal Dadlani koji je na Twitter postavio sljedeće:
{slika}
Shetye je ovim projektom svakako pokrenuo razgovor o nasilju nad ženama u Indiji, samo se čini da se razgovor ipak nije odvio onako kako je fotograf, navodno, očekivao. Obući zločin u skupe krpice i čak mu dodati dašak glamura, pokušaj da adresira nasilje nad ženama, ako je ikada iskreno i postojao, zbilja je odveo u krivom smjeru. Već smo mnogo puta do sada imali priliku vidjeti, a i dalje gledamo, kako se problem nasilja nad ženama na potpuno krivi način koristi kao lajt motiv u brojne modne, fotografske i opećenito reklamne svrhe. Jednom kada se ženska pitanja prestanu pakirati u komercijalni proizvod (iako autor fotografija tvrdi da su one isključivo umjetničke i aktivističke), pogotovo u zemlji poput Indije u kojoj je nasilje prema ženama još uvijek gorući problem, razgovor možda uistinu ode u pravom smjeru.
