London, Velika Britanija – dvadesetdvogodišnja Lucy Vixen je u ekstazi. “Ne mogu vjerovati da su svi glasovali za mene! Neku večer sam izašla, i odjednom su me okružile horde prekrasnih djevojaka. Govorile su mi da me vole, da me podržavaju, da sam ja njihov idol i da bi željele biti poput mene”, priča mi pobjednica ovogodišnjeg natječaja tabloida The Sun za najbolju fotografiju u toplessu. Pitam ju kako njeni roditelji gledaju na to da njihova kćer pozira odjevena samo u sićušne gaćice. “Tata je moj najveći obožavatelj (no dobro, nakon mame)”, odgovara. “Prošli tjedan sam mu pokazala najnoviju topless fotografiju na naslovnici jednog časopisa. On mi kaže: ´Samo naprijed, curo!´ Ako sam ja sretna, i on je sretan”. Kroz razgovor s Lucy shvaćam koliko joj je stalo do drugih žena. Priča mi kako je upoznala brojne druge djevojke koje su pozirale za The Sun, kako se povezala s njima, te kako joj laska kad joj druge djevojke kažu da žele biti poput nje. Priznaje da osjeća veliku odgovornost, pa odbija bilo kakve dijete kako bi pokazala drugim djevojkama da je ´normalna´, baš poput njih. “Nisam mršavica, ali volim svoje tijelo onakvo kakvo jest”, kaže Lucy. “Prije sam bila uvjerena da sam debela, no s vremenom sam naučila prihvatiti i voljeti sebe onakvom kakva jesam. Nisam prijatelj photoshopa – želim da fotografije prikazuju pravu mene, sa svim mojim nesavršenostima”. Kaže mi da je u redovima njenih obožavatelja dvaput više žena negoli muškaraca, što ju čini vrlo ponosnom. Koji su njeni stavovi o feminizmu? Dodajem da, kad bih imala kćer, ne bih željela da ona pozira gola, jer smatram da se žena na taj način svodi na puki objekt. “Shvaćam tvoj stav; da ja imam kćer, vjerojatno ju ne bih poticala da se time bavi, no kada bi izrazila želju ne bih ju sprječavala”, odgovara Lucy. “Ovo je moj izbor i moram priznati da se zbog toga osjećam osnaženom. U jednom danu mogu zaraditi između 500 i 1000 funti. U školi sam uvijek bila prilično loša pa bi na kraju vjerojatno završila u nekom dućanu, gdje bih se za isti novac morala mučiti tjednima”. Zatim naglašava: “Za mene je to isključivo posao. Pružila mi se prilika i namjeravam ju iskoristiti što bolje mogu. Žene se moraju brinuti same za sebe – ja sam samostalna cura koja se sama uzdržava. Tabloidi će objavljivati golišave fotografije bez obzira na to pristanem li ja osobno pozirati za njih. Pornografija na Internetu dostupna je svima, poznate osobe dobivaju vrtoglave iznose za fotografije u donjem rublju… vremena se mijenjaju”.
Doista, vremena se mijenjaju. Zaprepaštena sam rezultatima istraživanja o stavovima britanskih djevojaka iz 2011. godine. Devedeset posto ispitanih tinejdžerki izjavilo je da su mediji previše usmjereni na fizički izgled, a premalo na postignuća žena. Sedamdeset i dva posto smatra da bi u poslovnom svijetu i političkim vodama trebalo biti više žena. S druge strane, 44% ispitanica kao svoj uzor navodi pop zvijezdu Cheryl Cole; čini se da upornost i odlučnost jedne Oprah Winfrey (12%) ili postignuća jedne JK Rowling (1%) nisu pretjerano impresionirali mlade Britanke. Pitam svoju mlađu sestru i njene prijateljice što misle o Florence Nightingale, Emmeline Pankhurst ili Mary Wollstonecraft – one preokreću očima. No dobro, možda sam zašla previše u povijest. “Germaine Greer? Carol Ann Duffy? Duffy je dramatičarka i prva britanska pjesnikinja laureatkinja – nije li to nešto u što se možete ugledati?” Jedna od djevojaka odvraća: “Sve su to sjajne žene, ali mi zapravo i ne znamo mnogo o njima. Nikada ne čujemo za njih, pa kako bi nam onda one mogle biti uzori?”
Britanija je opsjednuta poznatim osobama, britanski su mediji opsjednuti seksom i skandalima. Nažalost, najprodavaniji listovi upravo su raznorazni tabloidi. Mlade se djevojke sa svih strana bombardira savjetima poznatih osoba o svemu i svačemu. Evo nekoliko odabranih naslova iz prošlotjedne ponude: “Kako upecati idealnog muškarca?”, “Kako se ponašati kao da te on ne zanima kad zapravo izgaraš od želje da se udaš za njega, rodiš njegovu djecu i živiš s njime sretno do kraja života?”, “Kako izgubiti 10kg u mjesec dana?”, “Kako impresionirati šefa na poslu i dečka u krevetu?” Dok hodate po ulici sa svih strana vas promatraju lica celebova; da ne spominjem svakodnevno maltretiranje takozvanim “reality show-ovima” koji prikazuju tinejđere koji se po cijele dane vozikaju u skupim automobilima, odlaze u shopping i otmjene noćne klubove. To nije stvarnost (reality) – niti blizu! Pogledajte tinejđere oko sebe i vidjet ćete da je većina njih okupirana školskim obavezama ili potragom za poslom; oni se jednostavno pokušavaju nositi sa svakodnevicom koja iz dana u dan postaje sve teža. To je britanska stvarnost!
Tinejdžeri se zacijelo osjećaju grozno gledajući emisije koje ih uvjeravaju da je u životu najvažnije voziti najnoviji sportski automobil i odijevati se u skupe krpice. Pitam se samo jesu li televizijski producenti svjesni goleme moralne i etičke odgovornosti koju snose prilikom odabira sadržaja za tako mladu i prijemčivu publiku. Pogledajte samo sudionike ovogodišnjeg “Celebrity Big Brothera”: jedna od natjecateljica “poznata” je po osmogodišnjoj afari s vlastitim šogorom. Ideja showa jest potrpati skupinu ljudi koji se nikada prije nisu sreli u istu kuću, i zatim čekati da se svi zajedno naliju, jer, zna se, tek tada počinje prava “zabava”. Jesam li ja jedina koja smatra da je promatranje drugih ljudi kako se opijaju, a potom i vrijeđaju, svađaju, nerijetko i skidaju, naprosto odvratno? Kontaktirala sam producente “Celebrity Big Brothera” kako bih porazgovarala o tome, no (čudnog li čuda) nitko nije bio raspoložen za davanje komentara.
Predsjednica Saveza britanskih ženskih škola Helen Wright izrazila je zabrinutost nad društvom “u kojem se izgledu daje prednost nad sadržajem”. U razgovoru za Al Jazeeru, Wright, ujedno i ravnateljica škole za djevojke St Mary´s Calne, izjavila je slijedeće: “Naše društvo promiče opsjednutost poznatim osobama. To je najobičnija eksploatacija, da ne spominjem da se mlađim naraštajima neprestano predstavlja iskrivljena slika stvarnosti”. I sama majka troje djece, Wright smatra da bi netko trebao preuzeti odgovornost za način na koji britansko društvo slavi krive vrijednosti. “Mladi su u delikatnoj poziciji jer tragaju za životnim smjernicama, pa im se sav taj glamur i slava čine itekako privlačnima. Prihvaćanjem takve glorifikacije celebrity kulture, mi ih zapravo iznevjerujemo”. Djevojke bi, smatra Wright, trebalo poticati da budu “vjerne sebi”, a ne da pristaju na “eksploataciju i amoral” koji nikako ne mogu dovesti do ispunjenog i osmišljenog života.
Gdje su nestale žene?
Što na sve to kažu muškarci koji upravljaju Britanijom? Ministar rada Iain Duncan Smith krivca vidi u kulturi opsjednutoj celebovima i bogaćenjem ´nabrzaka´. “Čini se da naše društvo idealizira pogrešne ljude. Ne divimo se onima koji su uspjeli zahvaljujući radu i zalaganju”. Da, to je sve divno i krasno gospodine Smith, no recite mi, molim vas, gdje su nestale žene u Vašoj Vladi? Brojke ne lažu – po broju žena u politici Britanija opasno kaska za većinom europskih zemalja (20% u usporedbi s njemačkih 37% ili španjolskih 53%). Kad smo već kod tradicionalno muških okruženja, gdje su nestale žene na BBC-evoj listi za Sportsko lice godine? Ovakva nevidljivost žena u medijima i društvu općenito ljuti Emmu Moore, jednu od osnivačica web stranice Pinkstinks. Stranica je pokrenuta 2008. godine s ciljem borbe protiv stereotipa i manjka pozitivnih identifikacijskih modela za djevojke.
U razgovoru za Al Jazeeru, Moore otkriva kako je manjak kvalitetnih identifikacijskih modela potaknuo nju i njenu sestru da uzmu stvari u svoje ruke. “Britanska je kultura potpuno pornografizirana. Postalo je sasvim normalno da žena nema niti jednu dlačicu na tijelu – ako slučajno propusti depilirati neki dio tijela, muškarci ju odmah proglašavaju dlakavom lezbijkom. Po novome se ples na šipki smatra osnažujućim – što to poručuje djevojkama? Ako želite biti ´prava žena´, morate se prilagoditi diktatima seksualne industrije”. Majka dvaju djevojčica (pet i devet godina), Moore je zabrinuta situacijom u Britaniji gdje se pojedince slavi samo zato što su poznati. “Od trenutka kad se rode, djevojčice se uči da je izgled najvažnija stvar u životu. Moraš izgledati savršeno kako bi postala manekenka ili TV zvijezda”. S druge strane, postignuća znanstvenica ili istraživačica prolaze potpuno nezamijećeno. “Pogledajte kompaniju Disney – oni bi trebali snositi odgovornost za to što nas šopaju slikama ružičastih, šljokičastih princeza. Roditelji bi se napokon trebali trgnuti i jasno i glasno reći kako prodavanje šminke dvogodišnjakinjama nipošto nije normalno. Dok tomu ne stanemo na kraj, ne možemo se nadati boljim uzorima za naše kćeri”. Pitam Moore tko su uzori njenim kćerkama. Petogodišnja djevojčica još je premlada za to pitanje, pa se okrećemo njenoj devetogodišnjoj starijoj sestri. Nakon malo razmišljanja ona odgovara: “Moja mama”. Slatko, ali previše subjektivno. Naposlijetku se odlučuje za plivačicu Rebeccu Adlington, “jer joj je želja sudjelovati na Olimpijskim igrama”. Još netko? Tu se sirotica doista muči, jer gotovo da i ne postoje drugi uzori kojima bi se mogla diviti… Žalosno, ali istinito.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
