U Francuskoj, kao uostalom i u Hrvatskoj, žene često moraju ispunjavati obrasce u kojima ih se pita jesu li mademoiselle (gospođica) ili madame (gospođa), a o naporima francuskih feministica za promjenom ovog stanja pročitajte u tekstu Eleanor Beardsley (npr.org) Francuske feministice u borbi protiv mademoiselle.
A evo jedne osobne perspektive. Prije nekoliko tjedana sam preko interneta kupovala avionsku kartu. Morala sam ispuniti polje u kojem su mi bile ponuđene jedino opcije Mrs. i Miss (iako u engleskom postoji i uobičajena skraćenica Ms. koja ne govori ništa o bračnom statusu). Kad sam pokušala to polje naprosto ostaviti praznim, nisam mogla nastaviti s kupnjom karte, iako ne vidim zašto bi ih, zaboga, ovo moglo zanimati dok me prevoze s točke A na točku B. Da me pitaju za spol, još bih mogla zamisliti nekakvu nategnutu argumentaciju o potrebi provjere osobnih podataka u ime međunarodne sigurnosti. Ali ovako mi na pamet padaju samo bizarni scenariji: na primjer, avion se ruši, a posada prvo dijeli prsluke za spašavanje gospođama (jer su udate pa valjda imaju i djecu pa je važnije da prežive gospođe-majke nego nerotkinje), ili pak gospođicama (jer, neudate, očito još nisu rodile, pa neka se njima povećaju šanse za preživljavanje i kasniju reprodukciju). Ipak, čini mi se vjerojatnijim da je taj formular naprosto osmislio netko tko nema nikakav osjećaj za to zašto bi takvo ograničavanje opcija moglo biti problematično. I taj netko radi u tvrtki koja također uopće ne vidi problem u tome da se njihove putnike i putnice pita o stvarima koje se te iste tvrtke, u krajnju ruku, ne tiču.
Drugo propitivanje o meni kao gospođi ili gospođici mi se događa barem nekoliko puta mjesečno u sklopu mog posla – radim u jednoj bolnici kao klinička psihologinja. Na primjer, klijentica mi kaže: “Ajde mi samo recite, kad se budem naručivala kod vas, da tražim gospođu ili gospođicu – oprostite, zaboravila sam vaše ime…?”. Onda se ja obično malo zbunim pa se sjetim reći: “Ja sam profesorica Ajduković”. Tu se obično zbuni klijent/ica, što mi nije cilj, nego se naprosto osjećam nelagodno kad me pitaju o mom bračnom stanju, koje zaista nije važno u našem zajedničkom poslu. Ili u razgovor ubace recimo: “Evo, ne znam jeste li udati, izgledate mi mlado, tako da ne znam možete li me razumjeti.” Razumijem da je glavni dio pitanja ove osobe u tome mogu li razumjeti njezinu poziciju (od mnogih me klijenata i klijentica dijeli jedna, pa i dvije generacije) pa se onda bavimo time, a ne mojim bračnim ili roditeljskim stanjem. Ali kad bismo se bavili pitanjem moje udatosti, ovako formulirano pitanje ne ostavlja mogućnost da moj odgovor bude, na primjer, da niz godina živim s nevjenčanim partnerom, ili pak da sam bila udata, a sada sam rastavljena, ili da sam lezbijka pa se za svoju partnericu zakonski ne mogu udati.
I konačno, pada mi na pamet da u hrvatskom jeziku, osim gospođice, postoje i druge varijante za žene koje izgledaju mlado, dakle neudato. Imamo riječi gospodična ili šinjorina – za koje rječnik kaže da su regionalne varijante gospođice, dakle mlađe neudate osobe, a iskustvo kaže da ih obično koriste muškarci stariji od mene kad nastoje biti šarmantni. Imamo onda izraz mlada gospodična, na primjer: “Mlada gospodična to još ne može znati, ali…”, dakle eufemizam za “mlada i naivna” ili “mlada i glupa”, što se onda, bit će, liječi udajom. I imamo gospodičnicu, riječ koju Rječnik hrvatskog jezika ne definira, ali za koju, čini mi se, ipak postoji jasna definicija u našoj kulturi. Riječ je o nepristojnoj balavici kojoj se, na primjer, kaže: “A jel bi se gospodičnica možda digla da stariji od nje mogu sjesti?”. Dakle, iako riječ gospođica u hrvatskom jeziku ne vuče povijesne korijene od oznake za budalastu djevicu kao u francuskom (a možda i vuče, ne znam), ove različite varijante često imaju upravo takvo značenje.
I sad da se vratim na pitanje javnih formulara. Na žalost, ne vjerujem da samo micanje oznake “gospođica” može promijeniti činjenicu da biti mlada i neudata ženska osoba u Hrvatskoj često povlači za sobom nepovjerenje, pa i omalovažavanje. Međutim, smatram da bi se provođenjem takve javne politike ipak malo po malo slala poruka da – za početak kad je riječ o službenim pitanjima – bračno stanje žene (upravo kao i muškaraca) nije relevantna tema.
