Nošenje hidžaba ne mora nužno značiti posvećenost vjeri. Za mene je to politički, feministički i čin osnaženja.
Kada pomislite na hidžab pritom vjerojatno ne mislite ni na što politički ili nezavisno ili snažno. Feminističko? Definitivno ne – feminizam je puno bolje poznat po paljenju grudnjaka i “marširanju drolja” [1] nego po maramama za glavu.
Postoji mnogo nerazumijevanja o tome kako žene shvaćaju svoj hidžab. Neke, naravno, odlučuju nositi maramu za glavu iz vjerskih uvjerenja, druge zbog kulturnih ili pak modnih razloga.
Ali u društvu koje vrijednost žene povezuje s njezinim seksualnim čarima, neke žene ih nose isključivo kao feminističku izjavu utvrđujući alternativni način ženskog osnaživanja. Njihov motiv je politika, a ne religija. Sama sam jedna od tih žena.
Hidžab nije nešto što sam namjerno odlučila nositi. Na tu temu slučajno sam naletjela u ranim dvadesetim godinama za vrijeme preddiplomskog studija, čitajući feminističku literaturu i istražujući priče o životima žena u seksualnoj industriji.
Od reklama parfema i odjeće do dječjih lutaka i finala X Factora, ne morate duboko kopati kako biste uvidjeli da je kombinacija žene-seks svugdje. Mnoge od nas osjećaju se poput pijuna u društvenoj igri ljepote – osigurati sjaj mojoj kosi i na mom licu te pokušati dostići (nepostojeći) savršeni oblik tijela.
Nesvjesno, pokušavala sam izbjegavati takve zahtjeve – noseći šešir kako bih sakrila lošu frizuru, sunčane naočale kako bih sakrila nedostatak šminke, široku odjeću kako bih sakrila obrise svojeg tijela. Bio je to beskrajan i mukotrpan proces kako bih zadovoljila sve ostale.
Naravno da hidžab nije jedini način kako da izrazim svoje osjećaje i frustracije, ali znajući da naša interpretacija liberalne kulture prigrljuje, ako ne i potiče, otkrivanje, odlučila sam odreći se onoga što društvo od mene očekuje i pokriti se.
Tu odluku nisam donijela preko noći. Trebalo mi je nekoliko mjeseci promišljanja o razlozima za i protiv – hoće li se način ponašanja prema meni promijeniti? Hoće li mi biti vruće u marami za glavu? Je li moguće u potpunosti zaobići nošenje crne odjeće?
Rijetko sam razgovarala o odluci s drugima – željela sam da to bude samo moja odluka. Kao i mnoge žene, najveća prepreka bila je diskriminacija s kojom ću se možda susreti. Stvari poput traženja posla, druženja i osude drugih baziranih na predrasudama o muslimankama (zato jer ću sad izgledati kao one) i prije nego što dobiju priliku upoznati se sa mnom.
No, ne samo s predrasudama ne-muslimana, već i sa simplificiranim pretpostavkama muslimana koji misle da je zakrivena žena svetija žena.
Prvi dan kad sam izašla van s hidžabom, duboko sam udahnula i odlučila da će moj stav biti: “Nije me briga o tome što ti misliš.” Reakcije su bile podijeljene. Jedan prijatelj se našalio da sam službeno postala fundamentalistkinja. Dalja rodbina pozdravljala me s izrazom “mašalah”, možda jer su pomislili da sam sada pobožnija. Neki, na moje iznenađenje (i sreću) nisu ni okom trepnuli. Bila sam zahvalna, jer, naposljetku, čvrsto vjerujem da ženska odjeća ne smije biti presudna u tome kako će se drugi prema njoj odnositi, osuđivati je ili poštivati.
Ne vjerujem da je kosa sama po sebi toliko važna, jer ne radi se o tome da je hidžab zaštita od muške požude. Riječ je o meni koja govorim svijetu da moja ženstvenost nije dostupna javnoj konzumaciji. Preuzimam kontrolu nad njom i ne želim biti dio sistema koji umanjuje i ponižava žene. Iza te fasade ja sam osoba – i ta osoba je ona po kojoj želim da me drugi prepoznaju.
Nošenje hidžaba osvijestilo me o tome. Iako moj način izražavanja zvuči islamistički i moja iskustva nose sa sobom duhovnu dimenziju, ne postoji teološki monopol na žensko osnaživanje. Stvarno vjerujem da ne-muslimanka može to isto učiniti ako to odluči. Moji razlozi bili su isključivo politički, a moja iskustva ljudska.
Rezultat je bio osvježavajući. U svijetu koji je toliko različit i sklon promjenama kao što je naš, hidžab znači mnoštvo stvari mnogim ženama koje ga odluče nositi. Govorim to kao žena koja slučajno pripada islamskoj vjeroispovijesti, i za mene hidžab je politički, feministički i moćan. Ova dimenzija je veoma važna za mnoge žene koje ga odluče nositi; šteta je da nailazi na tako malo razumijevanja.
Prevela Marija Sabolić
[1] Protestni marš žena u Kanadi 2011.g. protiv izjave policajca Michaela Sanguinettija da žene ne bi bile silovane, ako se ne bi oblačile poput drolja, koji je zadobio svjetske razmjere.
