Tri stotine izbjeglica i migranata/kinja smatra se nestalima ili mrtvima nakon što su u gumenim čamcima pokušali iz Libije, preko Sredozemnog mora, stići u Italiju. Prema posljednjim izvještajima, većina izbjeglica je iz Subsaharske Afrike.
Priče o izbjeglicama iz Sirije dominirale su mainstream medijima u SAD-u i zapadnoj Europi zadnjih godinu dana. Reporteri su izvještavali o pričama pojedinih izbjeglica koje se teško prilagođavaju u kampovima i gradovima diljem Europe, pritom istražujući sve, od reakcije međunarodne zajednice do načina izgradnje izbjegličkih kampova.
U 2014. godini najmanje se 40 000 Sirijaca/ki zaputilo preko Sredozemnog mora do Italije, tražeći azil u europskim zemljama. U isto je vrijeme i otprilike 35 000 Eritrejaca/ki krenulo na isto putovanje, što je 10 000 ljudi vise nego u 2013. Više Eritrejaca/ki je ušlo i u izbjegličke kampove u Etiopiji i Sudanu, od kojih su većina mladi između 18 i 24 godine te djeca bez pratnje odraslih, mlađa od 18 godina. Mladi Eritrejci/ke bježe od obaveznog vojnog roka na neodređeno, zatvora, mučenja zbog političkog organiziranja te sve raširenije gladi.
No u usporedbi s medijskim praćenjem sirijske izbjegličke krize zapadnjački mediji jedva da su spomenuli eskalirajuću eritrejsku izbjegličku krizu. Pojavilo se par priča koje su išle u dubinu situacije u Eritreji; par priča o pojedinim Eritrejcima/kama koji se muče s ostvarenjem novog života na zapadu i par uvodnika koji osuđuju međunarodnu zajednicu zbog neprimanja više eritrejskih tražitelja/ica azila ili zbog neuspješnog spašavanja Eritrejaca koji su zatvoreni i mučeni na Sinaju.
Nekoliko je razloga za ovakav nesrazmjer: sirijski je rat natjerao 3 milijuna ljudi da napuste zemlju i stvorio tako do sad nezabilježen odljev ljudi u susjedne zemlje. To svakako zaslužuje opširno i neprestano medijsko praćenje. No, ostali razlozi više imaju veze s poviješću, politikom i moći nego težinom same izbjegličke krize – nakon 11. rujna 2000. zanimanje zapadnjačkih medija za Bliski Istok naglo je poraslo. Neki od glavnih izbjegličkih kampova u kojima su smještene izbjeglice iz Sirije nalaze se u zemljama gdje već postoje bastioni stranih dopisnika/ica i relativno je lako zapadnjačkom novinaru/ki otputovati iz Istanbula ili Ammama u kampove uz granicu Turske i Jordana.
{slika}
Nasuprot tome većina eritrejskih izbjeglica pobjegla je prvo u Etiopiju i Sudan, u zemlje gdje se nalazi tek nekoliko novinara koji izvještavaju za zapadne medije. Niti jedna od ove dvije zemlje nije posebno otvorena prema stranim novinarima/kama, iako etiopski drakonski zakon o medijima najčešće za metu ima lokalne izvjestitelje/ice, a do izbjegličkih kampova u Sjevernom Tigraju nije teško doći . Etiopija trenutno pruža utočiše za više izbjeglica od bilo koje druge afričke zemlje. Ipak većina medijske pokrivenosti dolazi od novinskih ureda i humanitarnih agencija. Također, borbe u Sudanu i Južnom Sudanu nedavno su rezultirale ogromnim odljevom ljudi preko granica u Gambellu u Etiopiji. O tome jedva da je bilo spomena u zapadnim medijima.
I dok smo mi preplavljeni pričama hrabrih ratnih dopisnika koji prelaze granicu Sirije da zabilježe zvjerstva koja se tamo događaju, nedostaje priča o tome kako novinari/ke pokušavaju ući u Eritreju na slične zadatke. Eritreja, koja je nekad zaokupljala Europu i SAD sa svojom borbom za neovisnost od Etiopije, pala je u medijski zaborav kada je 1993. godine Isyas Afwerki počeo graditi svoju policijsku državu. Eritreja je sada jedva registrirana u zapadnjačkoj savjesti osim, naravno, u kontekstu moguće potpore terorizmu ili borbe protiv terorističkih pokreta.
Pristranost mainstream medija kod praćenja izbjegličkih pitanja na Bliskom Istoku je bitna. Iako su Danska, Njemačka , Nizozemska, Norveška, Ujedinjeno Kraljevstvo, Švedska i Švicarska oduvijek odobravale Eritrejcima/kama azil, sada su se pojavile nove uznemirujuće političke struje i čini se da su sjevernoeuropske države na rubu zatvaranja svojih granica za Eritrejce/ke.
Sredinom 2014. godine danska imigracijska služba poslala je tim na ”misiju otkrivanja činjeničnog stanja” u Eritreju, nakon što je suspendirala postupak za dobivanje azila zbog povećanog broja eritrejskih tražitelja/ica azila. Svrha istrage je bila utvrditi je li situacija uistinu toliko loša. U Eritreji su ti, takozvani, tražitelji/ice činjenica, razgovarali prvenstveno s osobljem zapadnih veleposlanstava; njihovo konačno izvješće zaključilo je da su se uvjeti u Eritreji poboljšali toliko da bez problema mogu postrožiti kriterije za tražitelje/ice azila u Danskoj. Izvješće je bilo toliko očito netočno da su ga Human Rights Watchers i UNHCR raskrinkali točku po točku. Jedini akademik citiran u izvješću kasnije dao izjavu u kojoj navodi da je namjerno krivo citiran i zahtijevao je da se njegovo ime povuče iz izvješća. Primjetna je smjelost danske imigrantske službe – očito su mislili da su ljudi toliko neinformirani o dugotrajnoj krizi u Eritreji da neće ni primijetiti njihove izmišljotine.
Iako je danski izvještaj ”pod revizijom”, Afwerkijev režim već ga upotrebljava u propagandne svrhe. U međuvremenu, Ujedinjeno Kraljevstvo i Norveška otvaraju vlastite istrage koje će utjecati na njihove postupke dobivanja azila. Izrael (koji pruža dom mnogim Eritrejcima/kama koji prežive putovanje preko Egipta) i dalje zatvara izbjeglice koji prelaze njegove granice ili ih pak prisilno deportira, kršeći tako njihova osnovna ljudska prava. Kako je AIAC već ranije primijetio, Izrael ih odbija uopće nazvati izbjeglicama koristeći termin ”infiltrator”. U vrijeme kada je u svijetu više izbjeglica nego prije 50 godina i kada se ksenofobija i rasizam manifestiraju u političkim strankama i politikama mnogih razvijenih država, trebamo novinare da izvještavaju o životima svih izbjeglica – ne samo onih koje imaju određenu geopolitičku važnost.
Prevela i prilagodila Klara Višnjić
