“Promjene imanentne razdoblju tranzicije, za koju nije sasvim izvjesno je li akutno ili kronično stanje društava na ovom području, gotovo istodobno izazivaju posve oprečne osjećaje. Strah od novoga, uzbuđenje zbog mogućnosti koje promjene stvaraju i, naposljetku, dosadu kao svojevrsni antiklimaks koji izvire iz spoznaje da prihvaćanje uvezenih vrijednosti i praksi sa sobom ne donosi nužno i osjećaj ispunjenosti.”
Izvadak je ovo iz uvodnika programske knjižice skupa “Horror-porno-ennui”, koji se u organizaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku održao u prostoru Instituta od 19. do 21. studenoga.
Skup je u tri dana predavanja okupio predavače s prostora bivše države, a cilj mu je bio iz antropološke, etnološke i sociološke perspektive rasvijetliti sljedeća problemska čvorišta:
epistemološki uvjeti samopromišljanja i samoprezentacije post-jugoslavenskih ‘kultura u tranziciji’; poimanje post-jugoslavenskih društava unutar recentne društvene i humanističke teorije; status balkanističkog diskursa u antropologijama post-socijalizma; kulturno nasljeđe i društveno pamćenje socijalizma – od nostalgije do reinterpretacije; fenomeni i prakse svakodnevne, javne i popularne kulture post-socijalizma; mozaični identiteti tranzicijskih kultura pred izazovom europskih integracija i globalizacijskih previranja; življena tijela i uređena tijela – žudnje i rizici u post-socijalističkoj kulturi.
Prisustvovala sam kasnopopodnevnoj sesiji u petak, kada se većina mojih sugrađana upravo spremala za nadolazeći klimaks uzbuđenja koji će im vikend pasivne ali zgusnute konzumacije priuštiti. Za njih nije bilo mjesta strahu ni dosadi.
U mojem slučaju pak, uz stalnoprisutnu dosadu koju u meni konzumerističke prakse pobuđuju, a ne zaboravljajući potpuno ni egzistencijalni strah s obzirom na moju diplomu Filozofskog fakulteta i profesorski standard u ovom društvu, ipak me ponijelo uzbuđenje nakon pročitanog uvodnika o skupu te sam tako poslušala pet iznimno zanimljivih predavanja na koja ću se ukratko osvrnuti.
Biljana Žikić bavi se analizom časopisa u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, koji slove za kredibilne i kritičke te promoviraju emancipatorske i demokratske ideje (Mladina, Vreme), a u isto vrijeme objavljuju pornografske fotografije žena, odnosno preuzimaju vizualni identitet tabloida. Pornografske reprezentacije ženskog tijela u tiskovinama su se često opravdavale kao napad na patrijarhat odnosno, kvaziemancipatorski, kao prikaz seksualizirane žene, što u socijalizmu nije bilo moguće, objašnjava Žikić. Sva apsurdnost objektivizacije/dehumanizacije/fragmentacije tijela otkriva se tek kad muškarac zauzme pornografiziranu poziciju. Postavlja se pitanje kako intervenirati iznutra i upisati ženski pogled/želju? Jedan od predloženih načina feminističke obrane išao bi u smjeru parodije, preuveličavanja i izvrtanja stereotipa.
Ildiko Erdei govorila je o neobičnoj nedavnoj kulturnoj praksi podizanja spomenika pop-herojima u malenim selima Banata u Srbiji. Onaj koji je potaknuo niz je spomenik Rockyju Balboi i Erdei ga iščitava ne kao proizvod kulture sjećanja, već kao anticipaciju budućnosti jedne zajednice. U ovom slučaju Rocky je manje bitan kao stvar (spomenik, objekt) koliko kao znak koji ima potencijal stvaranja značenja u zajednici. On je naime privukao golemu medijsku pažnju i pritom potaknuo ekonomski/socijalni razvoj zajednice. U tom smislu te statue funkcioniraju kao prazni znakovi koji se neprestano pune novim sadržajima prema trenutnim potrebama radi amortizacije štete i maksimizacije dobiti.
Tomislav Oroz analizira povijesnu ličnost Matije Gupca koja se otkriva kao podložna raznim interpretacijama u različitim ideološkim sustavima. Tako je on u socijalizmu figura poštenog seljaka revolucionara, borca za pravicu u rock operi, dok ga 1990.-e stavljaju u kontekst borbe protiv tajkunizacije Hrvatske. U posljednje se vrijeme pojavljuje na viteškim festivalima u Stubici u turističke/marketinške svrhe.
Suzana Marjanić govorila je o gerilskom akcionizmu te je istaknula nekoliko direktnih umjetničkih intervencija u stvarnost: kolektivna akcija Crveni peristil 10./11. siječnja 1968. istoimene grupe osuđena kao vandalizam, zatim svojevrstan homage Crni peristil koji je izveo Igor Grubić trideset godina kasnije 10./11. siječnja 1998., a koji je ipak osim osude tada potaknuo i čitanje kao umjetnički čin. Igor Grubić također je izveo akciju Crvena fontana 4. travnja 2008. na dan posjeta Georgea Busha Hrvatskoj, kao i nedavnu Tanku crvenu nit usred studentske blokade Filozofskog fakulteta, a ta je blokada konačno stvorila klimu za direktnu političku akciju u Hrvatskoj.
Renata Jambrešić Kirin pozabavila se usporednom analizom dvaju recentnih ratnih filmova, a to su srpski film Obični ljudi V. Perišića i hrvatski film Crnci G.Devića i Z. Jurića. Ti antiratni filmovi zauzimaju postmoderni ironijski odmak spram pozicije promatrača. Dosad su se filmovi o ovom ratu uglavnom temeljili na međusobnom podupiranju nagona života i smrti, mitu o ratu koji ništi i truje ali i pročišćava, a ova dva zauzimaju modernističku post-jugoslavensku perspektivu te su kritika svakog nacionalizma. Rat se razumije kao Deleuzeova automatizirana ratna mašina, negacija ljudskog, a okrutnost pritom pojačava nestvarnost (nedavno je takvo iskustvo iz prve ruke iznio Igor Hamer u emisiji Nedjeljom u dva, umirovljeni vojnik i autor predstave ‘Samo jučerašnja vijest’ u Teatru Exit, prisjećajući se kako je ratne akcije opisivao kao kompjutorske igrice). Egzekutori tako proživljavaju dosadu, besmisao, a koji postaju i odlika poratne socijalne dezintegracije. Iako ga se mnogi grčevito i dalje drže kao označitelja svog identiteta, ruši se mit o hegemonizirajućoj ratničkoj muškosti, idealu oca i frajera.
Skup je održan unutar projekta Post-socijalizam i kulturni subjekt: hibridne prakse kulturnog posredovanja koji se bavi reprezentacijom kulturnog subjekta koja je “izvan dometa socijalne patetizacije i fatalizma općenito veoma pesimističnih uvida zapadnih antropologa, jednako kao što je i izvan sklonosti razdvajanja “gubitničkih” od “dobitničkih” subjekata tranzicije unutar neoevolucionističkih društvenoznanstvenih diskursa tzv. pounutarnjenoga orijentalizma.”
