U cijelosti prenosimo izjavu za javnost Autonomne ženske kuće Zagreb, povodom različitih događanja vezanih uz obilježavanje Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, 22.9.2010.
Povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, 22.9.2010 javnost je još jednom izrazila zgražanje zbog velikog broja ubijenih žena od strane njihovih partnera u Hrvatskoj, te se ponovno zapitala kako je to moguće obzirom da Hrvatska ima uspostavljen zakonodavni okvir zaštite od nasilja u obitelji.
Prilikom različitih događaja kojima se problematiziralo nasilje protiv žena u obitelji, izrečene su neke vrlo opasne izjave od Hrvatskog sabora do istaknutih “stručnjaka” iz odgovornih institucija nadležnih za provođenje zakona i edukaciju, uključujući Policijsku akademiju i Pravosudnu akademiju.
U Hrvatskom saboru izjavljeno je da je uspješnost programa psihosocijalnog tretmana u RH 60-75%, a da su sva ona istraživanja koja ukazuju na nizak postotak uspješnosti tretmana nasilnika radile feministkinje. Ovakvim stavom “stručnjaka” želi se prikazati da je RH zapravo vrlo uspješna u suzbijanju nasilja protiv žena, a da su jedino feministkinje te koje vide neuspjeh u provođenju zakona i zaštite žena od nasilja.
Javno izražavajući ovakve stavove institucije pokazuju temeljno nerazumijevanje problema nasilja nad ženama: umjesto da ga vide kao višegodišnji, kontinuirani i intezivni sistem torture koji nasilni partner provodi nad ženom koji vrlo često završava njenim ubojstvom, nasilje nad ženama u obitelji izjednačava se s običnim bračnim svađama u kojima su partneri ravnopravni i nema nasilja. Edukacija koju ovakvi “stručnjaci” pružaju onima koji zakon provode opterećena je sistemskim neshvaćanjem nasilja nad ženama i ne može dovesti do pružanja adekvatne zaštite ženama i djeci.
U medijima su također izrečeni stavovi osoba koje se nalaze na najodgovornijim pozicijama u ključnim institucijama za suzbijanje nasilja. Izjavama poput: “propusti u sudstvu rezultat su popusta zbog pojedinca” javnosti se zapravo želi poručiti da institucije u RH dobro ispunjavaju svoju ulogu, a da je problem samo u sporadičnim propustima pojedinaca. No, kako to da onda niti jedan od tih pojedinaca nije snosio odgovornost propisanu zakonom? Ako je “propust” doveo do smrti žene, zbog čega onda nitko do sada nije odgovarao sukladno zakonu?
Forsiranjem tvrdnji: “imamo mi i situacije kada su žene nasilne” ili “žene zlorabe prijavljivanje nasilja u obitelji kako bi dobile alimentaciju ili imovinu…” ili “ne možemo uzeti zdravo za gotovo da je samo jedna strana kriva” ili “sve je veći broj nasilnog ponašanja žena”… i sl., potpuno se izokreće slika ovog problema i miče fokus s odgovornosti nasilnika na odgovornost žene koja to nasilje godinama proživljava.
Na osnovu ovakvih tvrdnji može se zaključiti da su žene nasilne i krive jer su se pokušale obraniti od udaraca. Ako je žena silovana, a policija i sud procijene da se nije dovoljno branila – proglašavaju je suodgovornom jer je navodno doprinijela nasilju koje je pretrpjela. Naprotiv, ako se žena pokušava obraniti kad ju partner tuče – sustav ju optužuje da je i ona nasilna. Time se pravo na nužnu obranu izjednačava sa protupravnim napadom, a žrtva s počiniteljem.
Promoviranjem ovakvih stavova sustav optužuje žene da su odgovorne za nasilje koje su preživjele, te često sankcionira žene u istoj mjeri kao i zlostavljače. Pripisivanje odgovornosti i krivice žrtvi ključni su faktori za perpetuiranje nasilja protiv žena, jer nasilnicima daje poruku da je njihovo ponašanje prihvatljivo.
Upravo su feminističke organizacije te koje su u čitavom svijetu pokrenule svijest o ovom problemu, svojim četrdesetgodišnjim radom utjecale na izradu svih međunarodnih dokumenta i osnovale čitav sistem zaštite za žene putem skloništa i savjetovališta. UN, Vijeće Evrope, Evropska unija, UNICEF, Svjetska zdravstvena organizacija i druge prepoznale su da se radi o rodno utemeljenom problemu koji proizlazi iz neravnopravnog odnosa moći među spolovima. Sve ove institucije prihvatile su upravo feminističku ekspertizu, te ju ugradile u osnovne međunarodne dokumente, a koje je RH preuzela u potpunosti i time se obvezala na njihovo provođenje.
Nasuprot domaćih mizoginih “eksperata”, svjetski stručnjaci promiču opće poznate činjenice i istraživanja prema kojima je svaka treća žena pretrpjela u svom životu neki oblik muškog nasilja, 48 % svih ubijenih žena (uključujući one ubijene u pljačkama, slučajnim ubojstvima, saobraćajnima nesrećama, lječničkim pogreškama) ubijeno je od strane svojih muževa, dok je od ukupnog postotka ubijenih muškaraca 6% ubijeno od strane svojih žena koje su ih ubile nakon višegodišnjeg trpljenja njihovog drastičnog nasilja.
Nije li upravo izvrtanje činjenica o nasilju nad ženama, sustavni problem i razlog zašto se u Hrvatskoj zakoni ne provode a žene i dalje ubijaju?
