Franziska Katharina Brantner zastupnica je njemačkih Zelenih/EFA u Europskom parlamentu. Hrvatskoj javnosti poznata je po nedavno predloženim amandmanima od kojih su neki uključeni u tekst Rezolucije o napretku Hrvatske u pristupnim pregovorima s Europskom unijom. Prvi amandman koji je uzburkao javnost spominje “primjeren aranžman” u vezi hrvatskog jezika, nakon što je “izvorni srpsko-hrvatski jezik podijeljen u nekoliko službenih jezika u zemljama potencijalnim članicama”. Ideja je naišla na žestoke reakcije na domaćem terenu, a amandman je na kraju ipak odbijen. No Brantner upozorava i da u Hrvatskoj nije na primjeren način riješeno pitanje zaštite prava homoseksualnih osoba. Ovoga puta Europa ju je poslušala.
Jedan od vaših amandmana uvršten je u tekst rezolucije o napretku Hrvatske. U njemu ste upozorili da u Hrvatskoj nije na primjeren način riješeno pitanje zaštite prava homoseksualnih osoba. Smatrate li da su zakoni loši ili je upitno njihovo provođenje?
Mislim da je veći problem u njihovu provođenju. Važna je reakcija policije, pravosuđa, vlasti. Zadovoljni smo činjenicom da u nekim slučajevima dolazi do pomaka te da ih policija istražuje. To je pozitivno, jer do sada zapravo i nije bilo istraga. Zakon se ne primjenjuje previše dosljedno.
Izvješće EU-a iz ožujka 2009. ističe kako se homoseksualne, biseksualne i transseksualne osobe u Europi suočavaju sa šikaniranjem i diskriminacijom u svim područjima socijalnog života. Volker Beck – visoki dužnosnik Zelenih u njemačkom parlamentu – smatra da je diskriminacija homoseksualnih osoba zadnjih godina porasla. Po čemu se onda Hrvatska razlikuje? Postoje li dvostruki standardi kada je riječ o zemljama članicama EU-a i onima koje će to tek postati?
Ne smatram da postoje dvostruki standardi i ne mogu tvrditi da u Njemačkoj ili drugim zemljama članicama Europske unije ne postoje homofobne skupine u društvu. Stvar je u tome kako društvo reagira na tu činjenicu. Pritom nije važno je li Hrvatska više homofobna od Njemačke ili drugih društava; pitanje je kako politički, pravni i policijski sustavi na to reagiraju. Tu Europa postavlja standarde. Nikada se ne bih usudila ustvrditi da je Hrvatska homofobnija od Njemačke.
Zabilježeni su neki izdvojeni slučajevi zlostavljanja homoseksualnih osoba u Europskoj uniji. Na primjer, jedna je osoba pretučena nasmrt u Londonu u listopadu 2009. zbog seksualne orijentacije. Tu su i neki incidenti koji su se desili u Sloveniji u lipnju prošle godine.
Nije stvar u tome hoće li se takvi incidenti događati i dalje – hoće, i to u cijeloj Europskoj uniji. To je zapravo pitanje politike – kakva će biti reakcija na takve događaje. Moraju postojati učinkovite policijske istrage. To je ono za što se borimo.
Koju biste zemlju članicu Europske unije izdvojili kao pozitivan primjer kada je riječ o zaštiti prava homoseksualnih osoba?
Mogla bih izdvojiti nekoliko zemalja. Nordijske zemlje, npr. Švedsku. Situacija nije loša ni u Francuskoj, Velikoj Britaniji, pa ni u Njemačkoj. Iako, ne bih nužno Njemačku izdvajala kao posebno dobar primjer. No nijedna od nas nije se u potpunosti riješila homofobije.
U povelji o temeljnim pravima u Europskoj uniji stoji da se mora poštovati jezična raznolikost te se zabranjuje bilo kakav oblik diskriminacije na temelju različitih osnova, uključujući i na osnovi jezika. Smatrate li da je vaš nedavni “lingvistički” amandman u skladu s tim principom? Drugim riječima, je li moguće, prema vašem mišljenju, dovesti u vezu pravo na seksualnu slobodu i pravo na vlastiti jezični identitet? Nije li u oba slučaja riječ o nepovredivim pravima?
Nikada nismo dovodili u pitanje pravo hrvatskih građana da koriste svoj jezik. Problem je kako se nositi s jezičnim pitanjem unutar organizacija, gdje se mora prilagoditi činjenici da se neki jezici koriste zajednički. O tome moramo razgovarati, a ne o pitanju može li Hrvatska reći da je njezin službeni jezik hrvatski. Ne bih stoga ove amandmane svrstala u istu kategoriju.
Problem je možda u tome što situaciju u Europskoj uniji u Hrvatskoj promatramo iz drukčije perspektive. U kontekstu trenutne situacije, gdje je jedan od službenih jezika od 2007. i primjerice irski (gaelski) jezik, koji danas ima svega dvjestotinjak tisuća govornika, nije li ovakav amandman ipak jedna vrsta diskriminacije zemalja Balkana pri njihovu ulasku u EU? Posebno kada se uzmu u obzir neke ranije izjave, poput one britanskog europarlamentarca Charlesa Tannocka.
Gospodin Tannock je na sasvim drugoj strani političkog ringa. Ne znam na temelju čega je izgradio svoje mišljenje. No teško mi je komentirati njegove izjave jer ne znam na što je točno mislio.
Naravno da jezik nije izolirano područje. S njim su povezani nacionalni identiteti i različite povijesne priče. U Europskoj uniji, primjerice, postoje povijesne trzavice između Austrijanaca i Nijemaca, Belgijanaca i Francuza. Ali opet, u našem slučaju to nije osjetljivo pitanje. Francuzi i Belgijanci dijele isti jezik, baš kao i Nijemci i Austrijanci: u Europskom parlamentu prijevodi su nam isti. Ne postoji zaseban austrijski prijevod, već samo popis austrijskih riječi, koji se razlikuje od njemačkog. Isti je slučaj i s Luksemburgom koji ima svoj jezik, ali ne i poseban prijevod na razini Europske unije. Također, iako se nizozemski razlikuje od flamanskog, belgijska flamanska vlada nije zahtijevala prijevod na flamanski. No znam da su povijesne okolnosti i uvjeti različiti i da se sve situacije ne mogu staviti u isti lonac.
U Hrvatskoj postoji stalna bojazan da se iza ovakvih inicijativa kriju nastojanja da se prostor bivše Jugoslavije opet nekako ujedini, te da Hrvatska u Europsku uniju uđe u “paketu” s drugim zemljama Zapadnog Balkana – znači kasnije od planiranog. Jesu li ti strahovi barem djelomično opravdani?
Važno je podsjetiti da smo zemljama Zapadnog Balkana obećali ulazak u Europsku uniju, te inzistiramo da se to naglasi. No to ne znači da time želimo odgoditi ulazak Hrvatske.
Mnoge članice Europske unije smatraju da u nju treba ući još samo Hrvatska, no ona ipak nije posljednja u nizu. Potrebno je vrijeme i za zemlje Zapadnog Balkana. No to ne znači da Hrvatska mora čekati dulje kako bi ušla u Uniju sa Srbijom ili Bosnom.
Svaku zemlju Zapadnog Balkana treba pojedinačno imati u vidu. Ne možete reći: “Hrvatska, a poslije više nitko.” To bi bilo veoma neodgovorno. Upravo zbog toga valja stalno podsjećati na obećanje dano 2003. na summitu Europske unije u Solunu. Osobno neću prestati to činiti jer smatram da postoji rizik da se Bosne, Srbije, Crne Gore, pa čak i Kosova naprosto odreknemo.
Jeste li u pisanju ovog amandmana konzultirali lingvističke savjetnike? Ili možda političke? Jezik se često smatra ne samo lingvističkim, već i političkim pitanjem.
Mislim da je riječ više o političkom pitanju. Mnogo smo raspravljali o tome kako riješiti jezičnu raznolikost kada je riječ o prevođenju unutar institucija Europske unije. Spomenuti amandman želio je podsjetiti da će biti daljnjih proširenja Unije u toj regiji, da će prijevodi biti zajednički i da bismo o tome trebali raspravljati prije nego ove zemlje uđu u Europsku uniju. Za nas je važno istaknuti da Hrvatska nije posljednja zemlja koja će uhvatiti europski vlak.
Koji su stvarni troškovi prijevoda u odnosu na proračun?
Više od 14 posto proračuna Parlamenta odnosi se na financiranje prevođenja. U 2007. trošak je bio oko 200 milijuna eura. Više od trećine zaposlenih u Europskom parlamentu radi na prijevodima. U 2006. sve su europske institucije na prijevode potrošile više od 800 milijuna eura.
Smatrate li još uvijek da je spomenuti amandman bio dobra ideja ili ste uvažili i neke argumente onih koji su ga osporavali?
Mislim da bih ga danas drugačije formulirala kako bih izbjegla neke od nastalih nesporazuma. Sigurno ga ne bih prezentirala na isti način, ali ne bih generalno odustala od ideje.
Stvar je u tome da moramo započeti raspravu o ovim pitanjima prije nego što Hrvatska, Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina uđu u Europsku uniju. Hrvatski je jedan od službenih jezika u Bosni. Želimo da ta zemlja jednog dana bude dio Unije, i stoga je važno da ovo pitanje imamo na umu. To je bio smisao ovog amandmana. Kada se Bosna i Hercegovina jednom pridruži europskoj obitelji, hrvatski će već biti jedan od službenih jezika. Kako ćemo se nositi s tim, s obzirom na Bosnu?
Možda su nesporazumi nastali zbog formulacije “originalni srpsko-hrvatski jezik”.
Ovu formulaciju bih definitivno izbjegla. Ne bih je uvrstila u tekst amandmana. No poanta je bila da će možda postojati lingvistički problem kada Bosna i Hercegovina uđe u Europsku uniju. Na to valja misliti unaprijed, ali ne na način da je Hrvatska posljednja zemlja koja će se priključiti Uniji, što bi onda značilo da o ovim pitanjima ne bismo trebali razmišljati.
