U utorak, 23. rujna, u Centru za ženske studije održan je razgovor i druženje s Robabe Nayibi, afganistanskom zastupnicom u Vijeću pokrajine Balkh na sjeveru Afganistana. Druženje su organizirali Ministarstvo vanjskih poslova RH i novoosnovana Platforma za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske CROSOL.
Robabe Nayibi je afganistanska koordinatorica višegodišnjeg projekta međunarodne razvojne suradnje RH u Afganistanu – Podrške ženskom poduzetništvu kroz projekt izrade tepiha i voditeljica nevladne udruge SSYWCO (Social Services for Young Women and Children Organization) u Mazar-e Sharifu, u sklopu kojeg se pruža podrška i osigurava obuka grupi žena bez stalnih prihoda za život. Navedeni projekt izrade tepiha pokrenut u kolovozu 2012. godine postigao je odlične rezultate te je prepoznat kao izuzetno kvalitetan i originalan od strane međunarodne donatorske zajednice koja je djelatna na sjeveru Afganistana.
Nakon kratkog predstavljanja, Nayibi je objasnila kako je projekt započeo i zašto je bitan za nju, za afganistanske žene, lokalnu zajednicu, ali i društvo u cjelini. Radi se o projektu koji promovira održivi razvoj, ulažući u ljudske kapacitete i davajući ženama veću ekonomsku moć. U vrijeme talibanske vlasti, Nayibi je radila kod kuće, a žene su dolazile k njoj učiti plesti tepihe koji su najvažniji afganistanski autohtoni proizvodi i jedini proizvod koji je superioran u odnosu na svjetsku konkurenciju.
Nakon pada talibana i ustrojstva nove vlasti, prava žena u Afganistanu su se poboljšala. Nayibi je osnovala nevladinu organizaciju i povezala se s Ministarstvom vanjskih poslova Hrvatske koje joj je, kao i ostatak internacionalne zajednice, pomoglo da pokrene ovaj veliki projekt. Učenje pletenja tepiha u prosjeku traje 6 mjeseci, a od 2012. godine, Nayibi je u svakom trenutku imala 15 do 20 učenica. Neke od njih ostaju u zajednici nakon završetka tečaja i nastavljaju zajedno proizvoditi tepihe. Radi se o ukupno preko tisuću korisnika/ca projekta. Projekt nema samo ekonomski, već i politički utjecaj na emancipaciju žena. Naime, Nayibi je izabrana kao zastupnica u Vijeću pokrajine Balkh na sjeveru Afganistana – pokrajine koja ima 2 milijuna stanovnika/ca, a koliko je Nayibi cijenjena u svojoj zajednici govori i činjenica da je za nju glasao veliki dio muškaraca. Naime, žene imaju pravo glasa, no da bi ga ostvarile mora ih se na biračkom mjestu pregledati, a pregledati ih mogu samo žene. Pokušalo se raditi na edukaciji i treningu ženskih policajki koje bi radile na biračkim mjestima, no često bi se dogodilo da ih na dan izbora obitelji (uglavnom muški članovi koji odlučuju za njih) ne bi pustili da obavljaju taj posao. No, treninzi se održavaju i dalje, a situacija polako poboljšava.
Što se tiče sigurnosti, Nayibi kaže da je sjever zemlje siguran i da izgradnja države teče dobro. Međutim, jug je još uvijek problematičan, a veliku ulogu u tome ima susjedstvo u kojem se Afganistan nalazi. Većoj sigurnosti žena pridonosi i zarada koju one ostvaruju pletući tepihe, a zaradom stječu i poštovanje supruga i obitelji. Jedna žena je tako uspjela nagovoriti svog supruga da napusti talibansku skupinu obzirom da je ona donosila stalan prihod u kuću. Osim toga, ekonomski prihod koji žene steknu pomaže u smanjenju ovisnosti o drogama u zajednici. Muškarci također sudjeluju u projektu – jednom vozaču autobusa je kupljeno taksi vozilo kojim prevozi žene do grada. Nayibi ipak naglašava kako je potrebno puno razgovora sa zajednicom i muškarcima da im se pokaže koliko je rad važan za žene. Iako u pletenju tepiha sudjeluju žene različitih nacionalnosti, Nayibi je svjesna diskriminacije i često je osjeća i na svojoj koži, budući da je pripadnica manjinske etničke skupine Hazara.
Uz radionicu pletenja tepiha koju drži, Nayibi organizira i Majčin dan te Dan učitelja/ica. Inače je majka sedmero djece, a jedan od sinova joj pomaže u projektu tako što čuva žene. Tijekom cijelog druženja naglašavala je ogromnu zahvalnost međunarodnoj zajednici i Hrvatskoj što su joj omogućili projekt, a nemoguće je bilo ne zamijetiti toplinu i pozitivnu energiju kojom zrači. Uz to je i skromna – kada ju se upita o problemima u Afganistanu, ona navodi samo probleme s nedostatkom pitke vode, ali čak i to ublažava objašnjenjem da je tamošnje stanovništvo razvilo bakterije u trbuhu koje im pomažu da piju vodu. Ovo je bio prvi put da je posjetila Europu, iz Afganistana je izašla samo nekoliko puta u životu kako bi posjetila jednu od okolnih zemalja ili Indiju. Sa svima se željela fotografirati, a tržnicu Dolac je usporedila s tržnicama u Mazar-e Sharifu koje su ipak, kaže, kaotičnije od Dolca.
