Početkom rujna više od 180 milijuna radnika i radnica napustilo je svoja radna mjesta i izišlo na ulice Indije, čime je taj generalni štrajk postao najveći ikada organiziran u svijetu. Međutim, to nije bilo dovoljno da mediji pišu o tome. U Indiji se nastojala umanjiti ta brojka te se izvještavalo o ‘nekoliko desetaka milijuna prosvjednika i prosvjednica na cestama’, dok su rijetki zapadnjački mediji uopće prenijeli informaciju da se štrajk dogodio.
Prosvjednici i prosvjednice su protestirali/e protiv ekonomskih politika tamošnje vlasti, centralizacije države, ali i daljnje privatizacije i zatvaranja državnih poduzeća. Sindikati su priopćili kako su se štrajku pridružili doslovno svi i sve – od državnih banaka i industrijalaca/lki preko građevine i prosvjete do zaposlenih u javnim službama i rudnicima.
Sindikati su predali tamošnjoj Vladi premijera Narendra Modija 12 radničkih zahtjeva, koji uključuju podizanje minimalne plaće, koja sada iznosi 18.000 rupija (manje od 1.800 kuna) i rast mirovina, koje su sada oko 3.000 rupija (manje od 300 kuna), provođenje Zakona o radu, uvođenje univerzalne socijalne i zdravstvene zaštite te zaustaviti izravna strana ulaganja u željeznice i nacionalnu obranu.
“Protivimo se promjenama u zakonima o radu koje idu u korist velikih tvrtki i nedavnih odluka o smanjenju normi za strana ulaganja u područjima kao što su osiguranje i obrana”, izjavio je glavni tajnik sindikata CITU-a Tapan Sen.
Naime, prije nekoliko godina u Indiji je 680 milijuna ljudi živjelo u teškom siromaštvu, ocijenila je vodeća internacionalna poslovna konzultantska tvrtka. Dakle, polovica populacije zemlje nema osnovne životne uvjete od hrane, pitke vode, doma, zdravstvene i socijalne zaštite i pomoći, pristupa obrazovnom sustavu. Gotovo 90 posto radnika i radnica radi u takozvanom neformalnom sektoru, u kojem su radnu i socijalni uvjeti minimalni, a opcije za sindikalno organiziranje praktički ne postoje. Samo četiri posto indijske radne snage je organizirano u sindikate. Međutim, radnici/e u takozvanom neformalnom sektoru nisu marginalni/e za indijsku politiku gospodarskog rasta. Godine 2002. Nacionalno povjerenstvo za rad utvrdio je kako će ‘primarni izvor budućeg rada za sve građane i građanke Indije biti u neformalnom sektoru’, koji iovako proizvodi više od polovice bruto domaćeg proizvoda. Stoga, vladina agenda nije poboljšati položaj radnika/ica, nego radne uvjete zadržati onakvima kakvi već jesu ili dodatno srezati ionako nikakva radna prava kako bi se napunila državna blagajna. Štoviše, Modi se ‘bacio’ u veliku rasprodaju Indije, čime dodatno ugrožava radna mjesta jer radnici i radnice strahuju od masovnih otpuštanja kada privatnici preuzmu državne tvornice. A kako bi javno postalo privatno, Modi nastoji fleksibizirati i zakone i radne odnose.
