Prevela Ana Begić
Ne bi li pobijedile ortodoksne i netolerantne muške hinduističke svećenike, žene u državi Maharashtra, u zapadnoj Indiji, oživjele su Vedsku tradiciju i postale svećenice.
Oko 700 žena, od kojih je većina iz grada Pune, metropole 164 km južno od Mumbaija (ranije znanog kao Bombay), od sedamdesetih godina do sada prošlo je neophodnu obuku, a mnoge od njih i izvode vjerske obrede.
“Žene svećenici obavljaju sve vrste obreda – upanayana (obred konca), usvajanje, zaruke, brak, obraćenja, useljenja, štovanje predaka i posljednje obrede”, kaže Arya Joshi, 29, istraživačica i instruktorica u institutu Gyan Prabhodini smještenom u Puni.
Arya je rekla za IPS da istraživači u Institutu rade na pojednostavljenju obreda i rituala u hinduističkoj dharmashastri (pravila ponašanja, uključujući moralne i društvene obveze).
“Institucija se bavi duhovnim potrebama progresivnih hinduista koji žele jednostavnije rituale za prakticiranje svoje vjere”, kaže Arya.
Kao svećenice, žene predstavljaju izazov mnogim stereotipima, uključujući kaste. Obuka je otvorena za žene iz svih kasti (Brahmini tvrde da samo svećenici pripadaju posebnoj kasti), te neovisno o tome jesu li one same, u braku, udovice ili razvedene.
“Naše društvo ne pita je li muški svećenik udovac, rastavljen ili samac. On vodi molitve i obrede. Pa zašto bi žene bile tretirane drugačije”, kaže Arya, koja je u braku te ju je sa hindu teologijom upoznao otac, propovjednik.
Sunanda Joshi, 64, je višejezična svećenica. Ona provodi puje (molitve) na jezicima Marathi, Gujarati i Hindu. Kaže da joj je prvih godina bilo teško, jer se stalno morala dokazivati. Sada, iako udovica, ona je jedna od najtraženijih žena svećenica u Puni.
Ona vidi promjenu tijekom posljednjih godina u očekivanjima i željama ljudi. Mnogi hindusi sada radije drže do kraćih vjerskih rituala i obreda, kaže ona. Također, sada ljudi brinu za okoliš – ne žele ‘havans’ ili ‘yagnas’, rituale u kojima se spaljuje ogrjev. “Oni ne žele uzaludno koristiti drva i ne žele stvarati dim”, kaže ona.
Osim toga, na nekim od vjenčanje, nevjeste su odbile nositi mangalsutru (privjesak na zlatnom lančiću ili nit koja simbolizira brak), kaže ona, jer ne postoje takvi ili slični zahtjevi i za muškarce. “Djevojke smatraju da bi i muževi trebali imati takve običaje”, kaže ona.
Povijesno gledajući, najraniji spomen žena koji sudjeluju u obredima i ritualima ili Brahmavadinama (one koje tumače spise) nađeni su u Rig Vedi (između 3.300 i 1300 pr.Kr. u poglavljima 5,28 i 10,125). Zapisano je da postoji 27 Brahmavadina, koje izvode rituale i te su također bile acharye (učiteljice).
“U Prabhodini potičemo svakoga da sudjeluje i čita iz tekstova. Napjevi se daju svima,” kaže Arya koja radi na doktoratu o konceptu shraddha (ljubavi) u posljednjim obredima.
Dakle, misle li hinduistički laici da se žena svećenica razlikuje od tradicionalnog muškog svećenika? “Žene su vrlo predane svećeničkom pozivu”, piše Mahesh Madhukar Prabhudesai koji je nedavno bio domaćin molitvi, u pismu zahvale Prabhodini. “One objašnjavaju sve (korake) prinose tijekom molitvi.”
Girish Manohar Mokashi čijoj je majci posljednji obred vodila svećenica kaže: “Izvedeno je jedanaest dana rituala. Bilo je to zadovoljavajuće i plemenito iskustvo. Rituali su bili detaljno objašnjeni. Svi članovi obitelji bili su dio rituala. Zahvaljujemo svećenici na tome što nam je pomogla da se osjećamo bliskima međusobno i sa našom majkom.”
Svećenik mora biti tečan u sanskrtu ne bi li bio u mogućnosti interpretirati rituale štovateljima.
Madhuri Karvade prisjetila se najtežeg dijela svoje obuke – savladavanja sanskrta. Za IPS rekla je sljedeće: “Trebalo mi je devet godina da naučim i počnem izgovarati riječi u sanskrtu. Jako sam se trudila ne bih li posebno upamtila posljednje obrede. Jedna od starica prisutnih na takvom obredu bila je toliko impresionirana da sam i njezine morala izvesti!”
Kakva je reakcija muških svećenika na invaziju žena na njihov teritorij?
“Čini se da mi (muški svećenici) ne radimo svoj posao kako treba,” kaže Rajesh Khodke, 32, novinar koji je postao svećenik, trenutno rektor hostela za dječake na Gyan Prabhodini, smještenog izvan Tilak Road u gradu. “Samo žene svećenici plijene pozornost. Mi također želimo biti primjećeni”, prigovorio je.
Pradeep Deo, 55, koji je prethodno radio u ljekarni, smatra da se previše pozornosti daje svećenicama. “bez obzira je li muško ili žensko, svatko mora samo raditi svoj posao”, kaže on.
Muški svećenici i dalje dominiraju. “Društveni stavovi se mijenjaju prema nama, ali proces je spor,” primjećuje Arya.
Prema Sunandi, čija se 42-godišnja rastavljena kćer trenutno obučava za svećenicu, već nekoliko puta pojavio se skepticizam o njenoj sposobnosti zato što je žena. “Kada nam prilaze obitelji obično je sve u redu dok ne primijete tko smo i onda nas jednostavno pristojno odbiju!”
“Žene svećenice i njihova stručnost u vođenju pujasa je priznata,” kaže Arya. “Ipak, one ostaju drugi izbor (nakon muških svećenika). Promjena će doći tek za dugo vremena.”
DISCIPLINA I ISKRENOST
Filantrop, Shankar Hari Thatte, pripadnik Brahmina, obučavao je prve žene za svećenice u ortodoksnoj školi sredinom sedamdesetih godina. Prvenstveno je htio stare vedske tekstove prenijeti na djecu, ali, vidjevši njihovu nedisciplinu, odlučio je obučiti njihove majke!
Mama, kako je pozvan, je počeo je sa tumačenjem svih rituala koji su potrebni da bi se postalo svećenicom. Nakon toga je postavio Udyan Prasad Karyalaya u Punu da obuči prvu grupu žena svećenica. Obuka je bila besplatna i započela je za vrijeme ‘chaturme’, u sezoni monsuna koja traje više od četiri mjeseca u hindu kalendaru.
Žene su u svojim četrdesetima, a neke među njima nisu bili Brahmine (Brahmini tvrde da su oni jedina svećenička kasta), na sveopće nezadovoljstvo zajednice.
Mama je tjerao njegove učenice da naporno rade i nauče napamet sve ‘stotre’ i mantre. On im je dao samagri (materijal potreban za izvođenje ‘yagnas’) i kopije spisa.
Mangala Marathe sada je u svojim šezdesetima i jedna je od prvih svećenica koji su obučeni pod pokroviteljstvom Mame. On je bio velika podrška učenicama koji su bili prolazi obuku usprkos protivljenju njihovih obitelji. “U čitavoj svojoj karijeri nikad nisam imala loše iskustvo”, kaže ona. “Ljudi se ugledaju na nas i osjećaju se dobro nakon što smo izveli puji za njih.”
Mugdha Paranjape, 38, isto se osjeća. U proteklih pet godina, njezina obitelj poziva grupu stree purohitasa (žena svećenica) za obavljanje posebnih puji.
“Mi uvijek pozivamo istu grupu”, kaže ona. “One su disciplinirane, dostojne i sustavne. Dolaze redovito i izvrše puji za tri sata. Obično su odjevene u sare i odlučile su se za jedan tip koji izgleda kao uniformu. U početku sam bila prestrašena, ali sada je taj osjećaj nestao i radujemo se njihovom dolasku i izvršavanju svih obreda za našu obitelj.”
