Za većinu žena u Indiji, rodna diskriminacija započinje prije nego što se rode. Istraživanje provedeno 2011. godine pokazalo je da je u Indiji pobačeno 12 milijuna djevojčica između 1980. i 2010. godine.
Kada je indijska vlast zabranila emitiranje BBC-evog dokumentarca o grupnom silovanju u Delhiju, ostatku je svijeta postao jasno zašto je Indija još daleko od rodne ravnopravnosti.
Za neke djevojke u The HOPE House, neprofitnoj organizaciji u indijskom gradu Vellore koja pomaže djeci koja su izgubila roditelje – neki/e od njih zbog AIDS-a – kulturne predrasude s kojima se suočavaju, ne temelje se samo na njihovom spolu, već i obiteljima u kojima su rođene. U indijskom društvu, obitelj djevojke predstavlja njenu financijsku pozadinu, kolika je vjerojatnost da će se udati, šansu da se obrazuje i ima dobru budućnost. Unutar tih zajednica, djevojka koja je izgubila oba roditelja ili, još gore, ako joj roditelji boluju od AIDS-a, suočava se s bolnim pogoršanjem rodne diskriminacije kojoj je ionako već izložena.
Djevojke u The HOPE Houseu čine se potpuno netaknute društvenim predrasudama kojima su izložene. Ne pokazuju ni najmanje znakove samosažaljenja u glasu kada govore o planovima za budućnost – neke žele postati medicinske sestre, računovotkinje ili modne dizajnerice.
Ove godine, njih tri, Gayathri, M. Priya i Sandhya, uspješno su položile ispite na 12. godini. Za većinu ljudi na Zapadu, ispit je jednostavno način koji nam omogućuje prelazak s jedne razine školovanja na drugu. Za M. Priyu, koja je prva osoba u svom selu koja je položila te ispite, to je pobjeda za njenu rodbinu, selo i sve mlade žene u zajednici koje su nestrpljivo čekale vidjeti hoće li se izboriti za sebe, unatoč svim preprekama.
{slika}
Pomoć mladim ženama poput Gayathrie, M. Priye i Sandhye nije neuobičajena. Postoji nekoliko humanitarnih organizacija koje pomažu djevojkama i mladićima koji nemaju potporu svojih obitelji ili su izgubili/e roditelje. Mnoge se organizacije oslanjaju na humanitarne donacije i potporu od zajednica u okolini.
Jedna od osnivačica The HOPE Housea, Ruby Nakka, navodi: “Kada djeca dolaze iz obitelji u kojima su roditelji zaraženi HIV-om, ukazuje im se vrlo malo poštovanja. Njihovi su roditelji ponekad izbačeni iz svojih domova.
Zakonski, djeca su zaštićena od diskriminacije, ali ne i od suptilnih oblika zastrašivanja i uvreda koje imaju dalekosežne posljedice za njihovu dobrobit. Čak i educirane zajednice imaju averziju od toga da ih se povezuje s djecom zaraženom HIV-om”.
Djevojke iz The HOPE Housea odlučne su u tome da zadrže svoje zasluženo mjesto u društvu. Jednom su zaustavile Nakku da o kući govori kao o sirotištu. Kada ih je pitala zašto, jedna od djevojaka je rekla: “To me neprestano podsjeća da sam izgubila roditelje”.
Od onda, The HOPE House se naziva dječjim domom. I nitko nikada djevojke ne naziva siročardi.
