Medijski popraćeno i sigurnosno upraćeno Reinerovo skijanje vrlo je brzo izazvalo graju u široj javnosti. S druge strane, posjet mandatara Oreškovića Kitzbühelu ili nije izazivao pretjerani interes javnosti, ili pak oduševljava mainstream komentatore – kritika u svakom slučaju izostaje. Doznali smo i da je put financirao HDZ pa sada možemo mirno spavati. Zato što to kao nisu naši novci.
Razlika je u tome što smo u Reinerovom slučaju imali pravu poslasticu za dežurne kritičare korumpiranih ili u najmanju ruku bahatih političara i nepotrebno rasipne države. U slučaju Oreškovićevog druženja i sastančenja sa stranim bankarima i investitorima — mora da je riječ o pozitivnom i konstruktivnom razgovoru u interesu hrvatskog naroda! Zaista, liberalima je pravo osvježenje imati (anti)političara koji izbjegava obraćati se svojim građankama i građevinama i koji se umjesto toga igra s ‘velikim dečkima’ iz financijskog sektora. Uostalom, Tim nema nikakav izborni legitimitet — napokon osoba koja se ne mora populistički gnjaviti s problemima običnog puka već može glatko i nesmetano poslovati i brinuti o interesima onih u čijim rukama leži stvarna ekonomska (a time i politička) moć.
Povratkom u Hrvatsku Orešković se ipak odlučio obratiti javnosti predstavljajući svoj plan reformi. Upravo smo doznali da je riječ o planu smanjenja javnog duga, ukidanja barijera investicijama te naglasku na efikasnosti i optimalnijem trošenju resursa u javnom sektoru uz optimistični poziv na promjene u zdravstvu, znanosti i obrazovanju i korištenje europskih fondova. Unatoč pokušaju da umiri javnost kroz najavu da ‘neće biti bolnih rezova’, treba imati na umu da su mu partneri u razgovoru bili pripadnici istog onog sektora financijske špekulacije čije je poslovanje i uzrokovalo krizu iz koje se svim silama pokušavamo izvući. Kao što je već viđeno u Italiji, Grčkoj i mnogim drugim (ne)europskim zemljama, neizabrani tehnomenadžeri za cilj imaju samo jedno — osigurati što brže i radikalnije provođenje mjera štednje i rezova koji bi u uobičajenoj demokratskoj političkoj borbi zbog važnosti socijalnih potreba i interesa rada puno teže prošli.
Da kapital nema emocije, ponovno nas je podsjetio i Ivica Mudrinić, ujedno i jedna od rijetkih osoba koja uopće poznaje našeg novog mandatara. S obzirom da birači/ce definitivno imaju emocije, mogli bismo uskoro u potpunosti odustati od demokratske farse i jednostavno formirati birački kolegij sastavljen od kreditnih agencija, investitora i bankara! Tako naš novi mandatar više ne bi morao trošiti novce na putovanja poput ovog i razbijati glavu o tome kako sve skupa što bolje predstaviti hrvatskim ‘građevinama’.
S Mudrinićem bi se i složio i Vuk Perišić, ponosni liberal koji je u novom komentaru ponovno naglasio važnost smanjenja javnih troškova i opasnost od velike i krumpirane države: “Kada država – od predsjednika vlade pa do posljednjeg pozornika i šalterskog službenika – ne drhti od toga straha (gubitak zaposlenja, op. a.) i kada se usudi biti toliko drska da od građana zahtijeva ljubav i poštovanje, preobražava se u silu koja proždire i društvo i ekonomiju i, u krajnjoj konzekvenci, ljudske živote.” Zaista, moram se složiti s njim, jako je teško braniti sustav opterećen korupcijom i klijentelizmom, ali binarizam država – tržište koji nam on nudi je lažan. Predstavljanje privatizacije kao jedinog mogućeg rješenja također je izrazito problematično.
Važnost kvalitete javnih dobara i usluga trebala bi nas sve potaknuti na kolektivnu društvenu akciju, na djelovanje kojim bismo uveli stvarnu demokratsku kontrolu nad institucijama države, ali i ekonomskom organizacijom. No, kao što smo već davno naučili, između totalitarne države i društva izoliranih pojedinaca na tržištu, ideja solidarnog i politički aktivnog kolektiva u neoliberalnom imaginariju ionako ne postoji. U tom kontekstu, i od novog mandatara teško možemo očektivati išta više osim brige o kreditnom rejtingu i interesima ‘najmoćnijih investitora’.
