Prevela Franciska Cettl
Rat u Gvatemali nije prestao. Mirovnim sporazumom iz 1997. demobilizirano je nešto vojnika i uklonjeno nešto oružja – ubijanje, silovanje i mučenje se nastavlja istim intenzitetom. 2009. godine stopa umorstva u Gvatemali, koja ima 13 milijuna stanovnika, iznosi oko 8000 godišnje. Od 8000 ubijenih otprilike 10% su žene i djevojke.
Prema brojkama ženske skupine Grupo Guatemalteco de Mujeres (GGM) iz Guatemala Cityja, između siječnja 2002. i siječnja 2009. zabilježeno je 197 538 slučajeva obiteljskog nasilja, 13 895 silovanja, a 4428 žena je ubijeno. Još je šokantnije to da u ovom tsunamiju nasilja 97% slučajeva prolazi nekažnjeno. Jedan od glavnih razloga za gotovo potpunu nekažnjivost u Gvatemali je taj što ljudi odgovorni za genocid u građanskom ratu protiv starosjedilačkog stanovništva u kojemu je ubijeno 200 000 a nestalo 50 000 ljudi nisu, a najvjerojatnije ni neće za to odgovarati.
U kolovozu i rujnu 2009. posjetio sam dijelove Gvatemale da bih istražio kako je građanski rat zamijenjen još neobjavljenim socijalnim ratom, dio kojega je femicid.
Moje je putovanje započelo početkom rujna 2009. u trokutu Ixil, području zapadnih visoravni uokvirenom triju gradovima: Nebajom, Chajulom i Cotzalom. To je regija naseljena starosjediocima koji su se opirali kolonijalizmu i brutalnoj opresiji još od vremena španjolske invazije. Zato je i podnijela najveći teret politike genocida “spaliti do temelja” koju su provodili militaristički diktatori Romeo Lucas Garcia i Rios Mont ranih 1980-ih. U to se vrijeme ondje dogodilo više od 200 masakara i 16 000 smrti, zbog čega se populacija regije smanjila za četvrtinu.
Posjetio sam Finca Covabungu, sjeverno od Nebaja, do koje sam došao cestom iz Chula nakon trosatnog neravnog, prašnjavog, vjetrovitog puta kroz planine u prikolici kamioneta. 9. prosinca 1982. gvatemalska vojska masakrirala je 75 muškaraca, žena i djece. Ekshumaciju sedam tijela iz dvaju grobova – ostalo su pojeli psi, ptice i vrijeme – organizirao je Centar za forenzičku analizu i primijenjenu znanost (Centre for Forensic Analysis and Scientific Application – CAFTA), kao dio njihove opće kampanje protiv nekažnjenog genocida u Gvatemali. Ljudi iz CAFTE kažu da se ne nadaju optužnicama – u Gvatemali pravosudni sustav ne funkcionira – no nastavljaju prikupljati dokaze. Tijekom dva dana koja sam proveo u zajednici, poput ostalih sam pokušavao naći mjesto ispod crnog najlona s kojeg ću promatrati iskapanje: par gumenih čizama, raspadnuta lubanja, papirić iz džepa – sve se pomno skuplja, bilježi i pakira. Jedno od najnadrealnijih iskustava u mom životu bilo je čišćenje na mjestu iskapanja i nošenje plastičnih vrećica ispunjenih odjećom, dijelovima tijela i osobnim predmetima ekshumiranih žrtava masakra u automobile, kako bi se dalje testirali i pohranili na sigurno. Dok se odvijala ekshumacija, jedna je starica plakala, netko je zapalio vatromet, netko pripremao grah i tortille, dječaci su igrali nogomet, a stariji muškarci ozbiljnih izraza lica tiho su razgovarali na conjobalu, majanskom jeziku.
Razgovarao sam s onima koji su preživjeli masakr. Margarheta je izgubila muža, životinje, zemlju i sve što je posjedovala tog dana. Sljedećih je deset godina provela u planinama bježeći od vojske. Iskapanje tijela za nju je bilo bolno jer je prizvalo lavinu bolnih sjećanja. Upoznao sam muškarca Juana, pogrbljenog i krhkog, što je očito posljedica godina teškog rada na zemlji. Tog je dana izgubio cijelu obitelj i stalno je ponavljao riječ “sve”, “sve”. Teško je hodao i govorio.
Dan-dva nakon što sam se vratio iz Chula, posjetio sam prijatelja aktivista Nicolasa, u njegovoj kolibi sa zemljanim tlom, okruženog sa ženom i osmero krasne djece. Nije mogao prisustvovati ekshumaciji zbog drugog posla. Pustio sam mu snimke i pokazao fotografije. Vrlo je pažljivo slušao svaku riječ. Proučavao je fotografije kao da je sam izgubio nešto dragocjeno i tražio dokaze. Rekao mi je da mu je vojska ubila djeda i baku. Kasnije je pojasnio da je tek nedavno naučio čitati i pisati, nakon što su se on i njegovi sunarodnjaci doselili iz planina. Upitao sam ga je li bio gerilac. Odgovorio je tužno: “Ne, bio sam premlad.” Oduševljen je što ljudi iz drugih zemalja žele znati i širiti priču o patnjama i otporu njegovog naroda. Dao mi je poklon, knjigu – dojmljiv slikovni prikaz borbe za sjećanje u Gvatemali. Naslov možemo prevesti kao “Istina je ispod zemlje”. Doista.
Sljedećeg smo dana Nicolas, ja i još nekoliko aktivista posjetili zajednicu u predgrađu Nebaja. Nazvana je “30. lipanj” u sjećanje na dan u 2006. godini kada je zajednica povratila zemlju od vojske – koja je bila uklonila vlasnike i ukrala je – te su počeli uzgajati hranu, poučavati djecu i provoditi aktivnosti na temelju samoodređenja. Sve obitelji u zajednici vojska u regiji lišila je imovine po principu “spaliti do temelja” te su više od desetljeća živjele u planinama. Sada je zajednica u prigušenom konfliktu s vojnicima u vojnoj bazi koja se nalazi s druge strane brijega. Rat uglavnom podrazumijeva stalno zlostavljanje, silovanja, a ponekad mučenja i ubojstva žena, što se obično događa kad žene idu u šumu skupljati drva.
U zajednici sam upoznao šesnaestogodišnju djevojku koja ima šestomjesečno dijete, čiji je otac vojnik a začeto je silovanjem. Ništa nije poduzeto u vezi s tim silovanjem. U lipnju 2009. ženu koja je imala petero male djece vojnici su silovali, ubili i raskomadali. Najvjerojatnije se ništa neće dogoditi osobama koje su počinile ovaj stravičan zločin – nekažnjivost za ovakve zločine u Gvatemali je potpuna. Ženino petero djece sada su siročad i pomaže im stara teta te nemaju sredstava za život. Posjetio sam ih i najmlađa djevojčica, koja ima samo dvije godine, neprekidno je držala prst u ustima te promatrala velikim optužujućim očima.
Nakon susreta u zajednici i razmjene mišljenja o tome što se događa – na četiri različita jezika – upitali smo ih žele li da im se pridružimo u skupljanju drva. Entuzijastično su prihvatili i nakon ručka smo se uputili u šumu, kako bismo se doslovno suočili sa silom i branili sjećanje od institucionaliziranog zaborava. Na putu su nam pokazali mjesto gdje je ubijena majka petero djece te su progovorile žene koje su čule krikove i pronašle tijelo. Nakon pola sata cijepanja i skupljanja drva opazili smo vojsku. Smjesta su pozvani ostali i svi smo se okupili. Najprije smo vidjeli pet vojnika u kratkim hlačama i tenisicama s mačetama, konopcima i vrećama, koji su očito nešto skupljali. Zatim im se pridružilo još pet vojnika u maskirnim odijelima i teško naoružani. Držali su se na udaljenosti, snimali što se događa i općenito unijeli zlokobnost i prijetnju u susret.
Pripadnici zajednice počeli su se obraćati vojnicima. Nakon nekog vremena napetost je popustila te su vojnici i zajednica otišli svojim putevima. Odlazeći, starija je žena rekla vojnicima: “Ne bojim vas se. U osamdesetima i devedesetima smo ubijali takve kao vi i opet ćemo ako budemo morali.” Vojnici su bili vidno potreseni njenim riječima.
