Sairah Vanar u braku je četiri godine; ona i suprug Kabir, međutim, ne spavaju u istom krevetu. Štoviše, Sairah ima vlastitu spavaću sobu čija vrata zaključava svake večeri. Ako se slučajno susretne s Kabirom u hodniku ljubazno ga pozdravi, kao što bi pozdravila bilo kojeg drugog poznanika na ulici. Kabir tvrdi da ju voli, no ona smatra da iz njega progovaraju tek ponos i osjećaj časti. Sairah je sitna, gotovo kao dijete, ima velike tamne oči i nosi naočale. Ponekad za vrijeme slučajnih susreta na hodniku Kabir nastoji produljiti razgovor, katkad ju indirektno traži da spava s njim. Nervozna, Sairah odlazi u svoju sobu i zaključava se. “Da nemam lokot na vratima, bila bih izvan sebe od straha”, priznaje. “Ja sam tako sitna, a on je prilično krupan momak”. Sairahini roditelji kažu da je brak između njihove kćeri i Kabira dogovoren; sama Sairah tvrdi da je bila prisiljena udati se.
U listopadu prošle godine, britanski premijer David Cameron javno je pozvao na podrobnije razmatranje pitanja prisilnog braka. Je li riječ o kriminalnom djelu, znat ćemo krajem ovog mjeseca kada se očekuje okončanje javne rasprave. Sam premijer usporedio je prisilni brak s ropstvom, te poručio kako nas osjetljivost na kulturalne razlike ne bi smjela sprječavati da ozbiljno pristupimo ovome problemu. U ovome trenutku, potencijalne žrtve prisilnih brakova štiti građansko pravo. One – ili oni koji djeluju u njihovo ime, poput učitelja/ica ili socijalnih radnika/ca – mogu zatražiti zakonsku zaštitu od sklapanja prisilnog braka (forced marriage protection order, skrać. FMPO). Takve je odredbe, međutim, vrlo teško pratiti, a automatske sankcije za njihovo kršenje još uvijek ne postoje. Prošloga je studenog Škotska, prva u Ujedinjenom Kraljevstvu, kriminalizirala kršenje odredbe protiv prisilnog braka; Cameron je obećao da će Engleska, Wales i Sjeverna Irska uskoro slijediti ovaj blistavi primjer. No premijer ne planira stati na tome: od ministra unutarnjih poslova zatražio je kriminalizaciju samog čina sklapanja prisilnog braka. Proteklih se godina pitanje kriminalizacije više puta našlo na dnevnom redu, no svaki je puta odbačeno zbog straha da bi moglo dovesti do opadanja broja prijavljenih slučajeva. “Kriminalizacija prisilnih brakova postigla bi jedino to da se problem pomete pod tepih”, smatra laburistica Sameem Ali, i sama nekadašnja žrtva prisilnog braka. “Ako se odlučimo na kriminalizaciju, možemo zaboraviti na žrtve – one će odabrati šutnju”. U trinaestog godini, Ali je odvedena iz Pakistana u Britaniju gdje su je prisilili na udaju; u četrnaestoj je postala majka. Ne bi li uvođenje novih zakona pomoglo podići razinu svijesti o ovakvim postupcima? Ali odmahuje glavom – većina Azijatkinja ne bi se javno suprotstavila svojim obiteljima.
Jasvinder Sanghera ne slaže se s Ali. Prije gotovo 30 godina, Sanghera je pobjegla od vlastite obitelji koja ju je pokušala prisiliti na brak. Suočena s neželjenim brakom, njena je sestra počinila samoubojstvo. Sanghera se nalazi na čelu Karma Nirvane, jedne od rijetkih organizacija u Britaniji koje pružaju pomoć žrtvama prisilnih brakova. Njihov stožer mjesečno zaprimi oko 500 telefonskih poziva (12% pozivatelja su muškarci). Ured za prisilne brakove pri britanskoj Vladi obradi oko 1500 slučajeva godišnje, no procjenjuje se da su stvarne brojke daleko više. “Žrtve trebaju pravnu zaštitu”, kaže Sanghera. Istraživanje koje je nedavno provela Karma Nirvana pokazuje da i javnost podržava kriminalizaciju (većina od 1620 ispitanika izjasnila se za kriminalizaciju). “Naša je dužnost da ovaj problem iznesemo pred oči javnosti. Primjeri zemalja poput Njemačke ili Danske u kojima je kriminalizacija uvedena, pokazuju da to nije utjecalo na broj prijavljenih slučajeva. Dok mi netko ne podastre jasne dokaze koji će me uvjeriti u suprotno, zahtijevam da se prisilni brakovi kriminaliziraju. Riječ je o ozbiljnom prekršaju koji nerijetko vodi u nasilje, silovanje, pa i ubojstvo”, kaže Sanghera.
Sairah, žena s početka priče koja spava iza zaključanih vrata, prisjeća se kako su joj, kada joj je bilo 15 godina, roditelji prvi puta spomenuli mogućnost braka sa 16-ogodišnjim rođakom Kabirom. Mislila je da se šale. Obitelj se nedavno preselila iz Engleske u malo škotsko selo, i roditelji su dočuli glasine da se njihovoj kćerki sviđa (bijeli) kolega iz razreda. Bili su užasnuti. Sairah se prisjeća napetosti koja je postojala između dvaju uloga koje je neprestano morala igrati: britanske školarke i ´dobre´ azijske kćeri koja se ne pojavljuje u muškom društvu bez pratnje. Manjak slobode bio je čest izvor svađa s roditeljima, no u konačnici je naučila živjeti s ograničenjima i pravilima. Kako bi dobila na vremenu, Sairah je pristala razmisliti o mogućnosti braka, no taj je odgovor protumačen kao pristanak; čestitke su počele pristizati sa svih strana. Kako bi smirili njen bijes, roditelji su je uvjerili da još ništa nije definitivno odlučeno, te da će zajedno otputovati u Pakistan kako bi upoznali njenog rođaka. U školi, stvari su krenule nizbrdo, no kod kuće su je obasipali novcem i darovima. Petnaesti je rođendan proslavila u Pakistanu; ubrzo se ispostavilo kako je zapravo bila riječ o proslavi zaruka. Po povratku kući, Sairah se svojski trudila raskinuti zaruke, no svaki put kada bi potegnula tu temu, njeni bi roditelji briznuli u plač. Na dan vjenčanja, Sairah se onesvijestila. “Znala sam da mu ne mogu biti ženom jer ga ne volim”. Mladenke u Aziji tradicionalno nose crveno; Sairah se odjenula u zeleno – to je bila njena mala pobuna, jedina za koju je sa svojih 18 godina imala snage. “Držala sam jezik za zubima”, kaže. Nevoljko priznaje da si je nekoliko puta pokušala oduzeti život. Dok mi nastoji objasniti što ju je ponukalo na takav očajnički korak, shvaćam da prisilni brak nije samo pitanje prinude, već i ljubavi, kontrole, polaganja prava i okrutnosti. Za Sairah, samoubojstvo je bilo prihvatljivije od neposluha.
David Cameron prilično se pomučio oko točne definicije prisilnog i dogovorenog braka. “Vlada nam je ponudila jasne definicije, no iz priča žrtava jasno je da je granica katkad itekako tanka”, kaže Jasvinder Sanghera. Sličnog je mišljenja i John Fotheringham, specijalist za dječje i obiteljsko pravo kojega je škotska Vlada konzultirala pri donošenju zakona o prisilnom braku: “Rijetke su situacije u kojima roditelji kažu, ´Ako se ne udaš za čovjeka kojega smo ti izabrali, ubit ćemo te.´ To je prilično ekstremno. Prije će reći nešto poput: ´Ako se ne udaš za čovjeka kojega smo ti izabrali, tvoja mama će se ubiti, a možeš zaboraviti i na školarinu za fakultet´”. Nekada davno, obiteljsko nasilje bilo je privatna stvar koja se dešavala i rješavala daleko od očiju javnosti.
Vrijeme je da napokon shvatimo da nas osobe s kojima živimo ne posjeduju. Nevoljkost da se pitanje prisilnih brakova uzme u obzir djelomično proizlazi iz straha od optužbi za rasizam i/ili nepoštivanje drugih kultura i tradicija. No to nije stvar kulture, već ljudskih prava.
Kada joj je bilo 17 godina, Sahrish Rizvi odvedena je iz engleskog grada Warringtona u Pakistan, gdje ju je, kako kaže, vlastiti otac držao zaključanu u sobi i redovito ju tukao jer se željela udati za 29-ogodišnjeg studenta ekonomije Abbasa. Osim razlike u godinama, ocu je smetalo i to što je Abbas Šiit (Sahrishina obitelj su Suniti). Abbas je pokušao stupiti u kontakt s njenim ocem i objasniti mu da je zaljubljen u Sahrish; otac je prijetio da će mu polomiti noge. Sahrish se odlučila suprotstaviti ocu: “Nakon što sam upoznala Abbasa, više se nikoga nisam bojala”. Nakon što je par zatražio policijsku zaštitu, otac je promijenio priču – naravno da se njegova kćer može udati za Abbasa, sve je to jedan glupi nesporazum. Čak se ponudio da će ju otpratiti u Dubai gdje je željela kupiti vjenčanicu. Na putu je zatražio da svrate u Pakistan; tamo ju je zatočio i zahtijevao da se pokori njegovim željama. Prije nego joj je oduzeo telefon, uspjela je nazvati Abbasa. “U nevolji sam”, rekla je. Uz pomoć utjecajnih članova obitelji (vojna lica i političari), Abbas se uspio dokopati Sahrishine adrese. U Pakistanu, Sahrish je svjedočila otmici vlastitog oca od strane naoružanih muškaraca koji su joj rekli da se ne može udati za Abbasa jer je on već oženjen. No Sahrish je posumnjala da je čitava stvar ´namještaljka´. Nakon što su ´otmičari´ oslobodili njenog oca, obećala je da više nikada neće vidjeti Abbasa. Umiren lažnim obećanjem, otac je pristao na povratak u Englesku, gdje je odmah uhićen. Ubrzo nakon proslave 18.-og rođendana, Sahrish se udala za Abbasa; kratkoj ceremoniji nije prisustvovao nitko od njenih prijatelja i članova obitelji. Abbas je odlučio da neće podići optužnicu protiv Sahrishinog oca: “Moja kultura, moja vjera i moji običaji kažu da je suprugin otac jednako važan kao i vlastiti otac. U tom ga smislu poštujem”. Kriminalizaciju, međutim, svesrdno podržava: “To je vrlo ozbiljan prekršaj. Time indirektno ubijate osobu – možda ne fizički, ali emocionalno i psihološki. To te može izluditi i osakatiti”.
Mnogo je zakona koji se odnose na pojedinačne elemente prisilnog braka: otmicu, silovanje, napad, zlostavljanje djece. Sameem Ali smatra da su ti zakoni dovoljni. Njen je brat proveo četiri godine u zatvoru zbog pokušaja njene otmice. No Jasvinder Sanghera vjeruje kako bi zaseban zakon dao ženama više samopouzdanja i pomogao im da se odupru obiteljima. Na kraju krajeva, nitko ne prisiljava ljude da se pozovu na taj zakon: “Nemojte me krivo shvatiti – nije mi u interesu da hrpa ljudi završi iza rešetaka. I dalje će nam ostati mogućnost građanskog zakona”. Promjena zakona svakako će odaslati važnu poruku, no neće izazvati trenutačne promjene. Sahrish i Abbas nisu tužili Sahrishinog oca; Sairah odabire lokot na vratima umjesto zahtjeva za poništenjem braka. Upravo je to srž problema; postoje, naime, neki zločini u kojima žrtva i dalje želi biti u kontaktu s počiniteljem. I Sanghera i Ali vide obrazovanje kao prvi korak: većina počinitelja, naime, ne vidi ništa loše u svojim postupcima. Sairah je trenutno u tajnoj, ozbiljnoj vezi sa Salimom. Par se želi vjenčati, no situacija u kojoj se nalaze vrlo je delikatna i opasna. Iako je na prvi pogled ništa ne sprječava da ostavi Kabira, Sairah oklijeva. Otići će, kaže, kad diplomira. Kad ojača. No stvarno oklijevanje, oklijevanje svake žrtve, proizlazi iz straha da će njen čin razoriti njenu obitelj. Izgubit će oca, majku će možda moći potajno viđati. Trenutno ne vidi nikakvo rješenje; preostaje joj tek zaključati vrata i čekati.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
