Kad čovjek dobije posao u Kanadi i želi sa sobom povesti svog životnog partnera, ništa lakše: ako je u braku, priložit će molbi vjenčani list; ako je u izvanbračnoj vezi, izjavu javnog bilježnika. Ali što da priloži ako je u istospolnoj zajednici? S tom se dilemom nedavno susreo jedan gej par kada je jedan od partnera dobio posao u Kanadi pa su, radi zajedničkog odlaska preko oceana, trebali dokazati da su doista par.
Nakon dosta razmišljanja i savjetovanja, otišli su kod javnog bilježnika da im ovjeri dokument – ugovor o imovinsko-pravnim odnosima. Tako su zaobilaznim putem ipak uspjeli dokazati da žive u istospolnoj vezi. Sve im je to omogućio hrvatski Zakon o istospolnim zajednicama, donesen još 2003. godine.
– To je jedini slučaj za koji znam da je taj Zakon doista u praksi primijenjen, tvrdi Sanja Juras iz Pravnog tima Iskoraka i Kontre.
Trenutna situacija u Hrvatskoj miljama je daleko od, primjerice, situacije u Velikoj Britaniji gdje se upravo razmišlja o mogućnosti da se dopusti sklapanje istospolnih brakova u crkvama.
Civilno partnerstvo među osobama istog spola na Otoku je uvedeno još 2005., no sklapanje istospolne veze “pred oltarom” zasad nema zakonsku težinu. Prema izvješćima medija, britanska bi vlada mogla predložiti i izbacivanje iz upotrebe zakonske definicije braka prema kojoj je to veza između muškarca i žene te dopustiti istospolnim parovima da svoje partnere nazivaju bračnim drugovima.
Ne dolazi u obzir
– U Hrvatskoj to ne dolazi u obzir. Brak je institut prirodnog prava, to je životna zajednica žene i muškarca. Žena i muškarac su ti koji čine obitelj, čvrsto već godinama stoji pri svom mišljenju Dubravka Hrabar, predstojnica katedre za obiteljsko pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu.
Zbog svojih je stavova Hrabar često bila oštro kritizirana.
No, aktivisti za prava homoseksualnih osoba nezadovoljni su trenutnom situacijom – time da se prava gej osoba ne reguliraju Obiteljskim zakonom, kao i samim Zakonom o istospolnim zajednicama za koji tvrde da jamči toliko malo prava da se ljudima ne isplati koristiti ga.
– Ako se par rastane, može ići na sud dokazivali kome će pripasti lampa, a kome televizor. Ali, nitko to ne čini jer se, kao prvo, gotovo nikakva prava ne mogu realizirati iz te zajednice. S druge strane, ljudi ionako žive u strahu da netko ne sazna da su gej. Kako onda očekivati da će ići nešto dokazivati na sud?, pita se Sanja Juras.
Da je postojeći zakon “neiskoristiv, neprovediv i diskriminacijski” tvrdi i Franko Dota iz Centra za LGBT ravnopravnost.
– Za svako pravo koje taj zakon propisuje, treba otići kod javnog bilježnika i ovjerama i potpisima ga potvrditi. Ljudi zato taj zakon ne koriste jer im ništa posebno korisnoga ne donosi, ističe Dota koji smatra da se puna ravnopravnost može postići jedino mijenjanjem Obiteljskog zakona.
Slično razmišljaju i drugi aktivisti, pa tako Sanja Juras podsjeća da su već pripremili izmjene Obiteljskog zakona kojima predviđaju izjednačavanje istospolnih parova s bračnim i izvanbračnim partnerima u svim pravima, osim posvajanja djece. Trenutno su u pregovorima s političkim strankama jer traže “pokrovitelja” koji bi taj prijedlog “ubacio” na dnevni red parlamenta.
Registracija parova
Za profesoricu Hrabar ni iznimka oko posvajanja nije dovoljno dobra da bi izmjene obiteljskog zakonodavstva smatrala prihvatljivima. – Homoseksualni parovi ne smiju biti osuđivani ili diskriminirani, ali ne mogu biti izjednačeni u pravima, rezolutna je Hrabar koja se protivi i tzv. registriranom partnerstvu te tvrdi da su Zakonom o istospolnim zajednicama gej parovi dobili “sasvim korektnu” zaštitu svojih prava.
S njom se međutim ne slaže pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač Koritnik. Ona se već godinama zalaže za proširenje opsega prava koje imaju istospolni parovi jer postojeći zakon “daje samo minimalna prava koja ljudima nisu toliko zanimljiva”. Zato bi trebalo prava proširiti i na poreze, zdravstvenu zaštitu, nasljedstvo i drugo. Ujedno, pravobraniteljica smatra da bi bilo dobro da se istospolne zajednice registriraju.
– Godinama se zalažem da se parovi registriraju, jer ako toga nema, vrlo je teško dokazivati tko je s kim bio u vezi, objašnjava pravobraniteljica.
No, unatoč tome što kaže država, a što zakon, život uvijek ide svojim tokom. Iako nema matičara, ni službenih ceremonija, to pojedine gej parove nije spriječilo da organiziraju – svadbu.
– Ako nema matičara, ne znači da nema proslava. I sam sam bio na nekoliko njih, kad su ljudi, nakon nekoliko godina veze, željeli razmijeniti zavjete i proslaviti to sa svojim prijateljima, kaže Dota. Pa je tako bilo i ležernih fešti, ali i tradicionalnijih svadbi, sa živom muzikom i tortom na pet katova.
– To što država ne želi biti prisutna, ljude jednostavno nije briga, zaključuje Dota.
