Ako je vjerovati zadnjem izvještaju internacionalne mreže organizacija Oxfam, do 2025. godine u Europi će broj siromašnih doseći zastrašujuću brojku od 25 milijuna ljudi.
“Europa se suočava s fenomenom nazvanim izgubljenim desetljećem”, zaključili su u izvještaju. Kada bismo govorili u terminima ljudskih života, a ne ekonomije, možemo zaključiti kako je jedna cijela generacija uskraćena za dostojanstven život, radno mjesto, plaću te u konačnici – mirovinu.
Za ovakvo zabrinjavajuće stanje odgovorne su mjere štenje koje građane i građanke tjeraju u još dublje siromaštvo, a gospodarstva se presporo oporavljaju. Situaciji ne pomaže i činjenica da broj nezaposlenih mladih osoba dosegao alarmantne postotke. Naime, u Hrvatskoj je više od 50 posto svih mladih osoba koje su završile neki oblik školovanja nezaposleno. Umjesto stvarnog zapošljavanja i otvaranja novih radnih mjesta, Ministarstvo rada se protiv ovog golemog društvenog problema bori ‘vatrogasnim’ mjerama za mlade. Zbog toga je i oformljena inicijativa Za rad spremne, koju sačinjavaju upravo djevojke s Libele.org, a problematizira položej mladih žena u svijetu rada.
Caritas, koji je bolje upoznat s isporukom humanitarnih programa u zemljama u razvoju, ističe kako šteta nanesena mnogim europskim društvima podsjeća na devastaciju za koju su odgovorni programi stroge ‘strukturalne prilagodbe’ koje je siromašnim zemljama uveo Međunarodni monetarni fond tijekom posljednjih 25 godina, pojasnio je britanski The Guardian.
“Te mjere su bile pogreška. Lijek koji je nastojao izliječiti bolest tako što ubija pacijenta/icu. Ne smije se dopustiti da se to ponovi”, piše Oxfam.
Čelnik Oxfama Max Lawson naglasio je kako je ova organizacija osnovana kako bi 1942. okončala glad u Grškoj.
“Nitko ne bi povjerovao da ćemo ovdje biti i nakon više od 70 godina kasnije, a Grčka je i dalje u groznom stanju”, izjavio je.
“Europski model pod napadom je loše koncipiranih politika štednje koje se prodaju javnosti kao cijena stabilne i rastuće ekonomije, za što se od svih traži da ju plate. Ako se ne ovo ne promijeni, ove mjere će ugroziti europska socijalna postignuća stvarajući tako podijeljene zemlje i podijeljeni kontinent, proizvodeći tako generacije siromašnih”, zaključio je Oxfam.
Ova međunarodna organizacija, kojoj je cilj borba protiv siromaštva, traži od ministara financija EU-a da usvoje radikalnu novu agendu progresivnijeg oporezivanja kako bi se osiguralo da bogati plaćaju svoj udio za troškove javnih službi, da se povećaju investicije te da se zaštite vitalne javne usluge, poput zdravstva i obrazovanja, od smanjenja potrošnje.
Dužnička kriza eurozone natjerala je neke zemlje, uključujući Grčku i Portugal, da uvedu ogromne rezove javne potrošnje, masovnu privatizaciju i drastične reforme tržišta , kao i da plate cijenu primitka pomoći od MMF-a i svojih europskih susjeda.
Iako su financijska tržišta bila relativno mirna posljednjih nekoliko mjeseci, brojni visoki europski dužnosnicu, priznaju da će Grčka vjerojatno trebati novi paket pomoći, vrijedan do 10 milijardi eura.
Kriza u Grčkoj postaje prava grčka tragedija. Dramatičan porast nezaposlenosti, divljanje poreza, mizerne plaće, mizernije mirovine, eksplozija obiteljskog nasilja, ubrzan povratak tradicionalnim vrijednostima dio su svakodnevice grčkih žena, koja ih u doba čelične štednje vraća desetljeća unatrag. U novoj fazi kresanja troškova, država najavljuje drastična otpuštanja u javnom sektoru, u kojem je pretežito zaposlena ženska radna snaga. Dakle, kriza i siromaštvo nose lice žene.
Kriza rađa i ‘rodno temeljeno nasilje’, pod čime generalna tajnica za ravnopravnost spolova Maria Stratigaki podrazumijeva obiteljsko nasilje, silovanje, seksualno uznemiravanje i trgovinu bijelim robljem. Čini se da su Grci toga postali javno svjesni kada je nedavno usred jedne predizborne TV-debate mladi ultradesničar Ilias Kasidiaris pred milijunima gledatelja fizički napao i išamarao lijevo orijentiranu, sredovječnu političarku Lianu Kannelli.
“Kad siromaštvo uđe kroz vrata, ljubav skače kroz prozor”, kaže stara grčka izreka. Frustrirani zbog nemogućnosti da ispune osnovni muški zadatak hranitelja, osiromašeni građani Grčke iskaljuju jad nad djecom i ženama pa je već prve godine nakon otvaranja SOS-telefon bilježio 6.000 dramatičnih poziva u pomoć, a oni rastu iz mjeseca u mjesec.
Nestaju vrtići, bolnice i njegovališta, a množe se skloništa i savjetovališta za žrtve zlostavljanja. U toj ženskoj priči jedva da se čuje glas ženskih udruga za rodnu ravnopravnost. Utopljen u sindikatima i političkim strankama, današnji feminizam u Grčkoj ne nudi rješenja, dok mnoge Grkinje još doživljavaju feministkinje kao ‘žene koje se ne šminkaju i ne nose grudnjake’.
