Već treće proljeće za redom Kuća ljudskih prava Zagreb u suradnji sa svojim članicama i partnerima izvještava hrvatsku javnost o stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. Izvještaj predstavlja kritički pregled, analizu i stvarno stanje stvari kad je u pitanju poštivanje to jest nepoštivanje ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. Osim pregleda političkog, ekonomskog i socijalnog konteksta i pozitivnih aspekata nekih zakonodavnih promjena, izvještaj je podijeljen na četiri takozvana temata koji se redom bave usponom konzervativizma i tradicionalizma, suočavanjem s prošlošću, kršenjem prava nacionalnih manjina i pristupom pravosuđu ranjivim skupinama, slobodom izražavanja, stanjem ljudskih prava u zdravstvenom sustavu.
Ustanovljeno je kako u protekloj godini nije bilo značajnih pomaka u poštivanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. Ključnim su problemima okarakterizirani oni koji zahvaćaju nacionalne manjine, prije svega Srbe, Rome i Bošnjake, zatim sve veći rast novih ranjivih skupina (mladi ljudi, zaposleni koji ne dobivaju plaću, zaposleni koji ne mogu živjeti od svoje plaće, robovi/robinje kredita). Mogli bismo reći da je zajednički nazivnik novim ranjivim skupinama se sve raširenije siromaštvo te činjenicu da je sve više djece direktno pogođeno siromaštvom.Za ljudska prava žena najveću prijetnju predstavlja jačanje novih konzervativnih i tradicionalističkih struja.Čini se kako su oni za svoj zadatak uzeli svojim snažnim utjecajem poticati kršenje ženskih reproduktivnih prava.
Ukazano je i na to da se u nekim dijelovima zakonodavstvo popravlja, kao na primjer donošenjem Zakona o životnom partnerstvu, ali se istovremeno u nekim drugim dijelovima dogodilo smanjenje prava, kao na primjer u novom Zakonu o radu.
Na okruglom stolu koji je jučer održan u Kući ljudskih prava u Zagrebu, a na kojem je bilo predstavljeno Izvješće o stanju ljudskih prava u republici Hrvatskoj u 2014., sudjelovali su Ljubo Manojlović iz Srpskog demokratskog foruma, Milena Čalić Jelić iz Documente– Centra za suočavanje s prošlošću, novinarka Nataša Škaričić, Đordana Barbarić iz udruge MoST, Kristina Jandrić iz udruge Svitanje, Tea Vidović iz Centra za mirovne studije te Nikol Bulat u ime Pravne klinike Kuće ljudskih prava. Okrugli stol moderirala je Milana Romić iz Kuće ljudskih prava, ujedno i urednica samog Izvještaja.
Manojlović je istaknuo kako su najveći problemi zapošljavanje, prvenstveno Srba, Roma i Bošnjaka. Problem koji vuče korijene još iz 1990-ih je i stambeno zbrinjavanje. Naveo je kako bi trebalo promijeniti način na koji su nacionalne manjine zastupljene u Saboru zbog toga što često predstavnici ne rade u interesu manjina, već djeluju čisto politički.
Milena Čalić Jelić osvrnula se na važnost nepristranog pravosuđa i oslobođenje sudova politike i sprečavanje politizacije sudskih procesa. “Posebno je važno jačati regionalnu suradnju u procesuiranju ratnih zločina”, rekla je. U 2014. godini primijetilo se povećanje broja sudskih postupaka za ratne zločine u odsutnosti osumnjičenika. Isto tako, istaknula je, izuzetnu važnost ukidanja nekažnjivosti. “Dokidanje presude za zločine u Ovčari od strane Srpskog Ustavnog suda i dokidanje presude za zločine u Osijeku od strane Hrvatskog Ustavnog suda dovode do zabrinutosti zbog nedostatka pravne sigurnosti i povjerenja u sustav, a to je sasvim sigurno razlog za zabrinutost”, rekla je. Zaključno je naglasila kako ni u ovoj godini nije bilo značajnih pomaka u procesuiranju ratnih zločina.
Na okruglom se stolu tematiziralo stanje ljudi koji u sve većem broju žive u siromaštvu, koji su izgubili posao, nemaju primanja, a spletom okolnosti i nesreće su završili bez doma. Đordana Barbarić iz udruge MoST koja se bavi pitanjima beskućnika i beskućnica istaknula je brojne probleme s kojima se susreću aktivisti i aktivistkinje, ali i sami oni koji nemaju dom prilikom ostvarivanja osnovnih prava. Zakon o prebivalištu koji omogućuje da se ljudi koji su ostali bez doma mogu prijaviti na adresu centra za socijalnu skrb se u praksi ne provodi, naglasila je. Problematično je i stanje zdravstvene skrbi – oni i one koje nemaju adresu ne mogu dobiti zdravstvenu iskaznicu i samim time ni adekvatnu zdravstvenu skrb. Zdravstvena skrb dostupna im je tek kada se nađu u izuzetno teškom, a moglo bi se reći i životno opasnom stanju. Odnosi s državom i institucijama su prilično loši zbog toga što nema dijaloga. “Iako su i oni njezini građani i građanke, država kao da zatvara oči i poklapa uši kad se treba razgovarati o siromašnima i beskućnicima”, rekla je.
Prema istraživanju Centra za mirovne studije iz 2013. najnepoželjnija skupina u Republici Hrvatskoj, nakon Srba i Roma, su tražitelji azila. Problemi azilanata i tražitelja azila izuzetno se sporo rješavaju. Tea Vidović pobrojala je deset segmenata koji bi trebali postojati, a ne postoje u Republici Hrvatskoj, koji bi omogućili tražiteljima azila integraciju u društvo. Najvažniji aspekt koji bi pomogao tražiteljima i tražiteljicama azila u integriranju u društvo – tečaj hrvatskog jezika – ne provodi se sustavno. Problem nepoznavanja jezika najveći je problem jer onemogućuje onima koji su izbjegli iz političkih, ekonomskih ili nekih drugih razloga da se u novoj zemlji, u ovom slučaju Republici Hrvatskoj,zaposle i doprinose društvu kao jednako važni i potrebni kao i svi drugi. “Hrvatska nema sistem kojim bi mogla provjeriti nečije kvalifikacije ako ta osoba sa sobom iz ratom ili siromaštvom ili nekom drugom krizom pogođenom zemljom nije ponijela svoj certifikat ili diplomu”, rekla je Vidović. Država, kao i u slučaju beskućnika, zatvara oči i poklapa uši. Iako postoje neke naznake da bi se do iduće godine osiguralo provođenje nastave hrvatskog jezika za izbjeglice i tražitelje azila, preostaje vidjeti što će se s tom inicijativom u praksi zaista i dogoditi.
Pravna klinika Kuće ljudskih prava naišla je na veliki problem dvostrukih uhićenja prilikom proučavanja ženskih ljudskih prava, odnosno, konkretnije pitanja nasilja nad ženama. “Sustav ne vidi razliku između žrtve i zlostavljača, ukoliko privodi i žrtvu i zlostavljača'”, rekla je Nikol Bulat. Budući da sustav jednako tretira žrtvu i zlostavljača dolazi se do problema gdje žrtva, ako zna da će za prijavljivanje zlostavljanja biti kažnjena, moguća buduća zlostavljanja neće prijavljivati. Potrebno je educirati osobe koje rade u sustavu da budu sposobne prepoznati stvarnog zlostavljača na licu mjesta, smatra Bulat.
Uznemirujuća je činjenica da broj žrtava obiteljskog nasilja ni u 2014. nije pao. Bulat je pozvala državu da ratificira Istanbulsku konvenciju u čijoj je srži zaštita žena od obiteljskog nasilja, ali i ostalih oblika nasilja. U nastavku izlaganja Bulat se osvrnula na ugrozu reproduktivnih prava žena zbog naglog porasta onih liječnika koji odbijaju napraviti pobačaj na zahtjev žene zbog priziva savjesti. Naglasila je kako se taj porast veže uz jačanje novih konzervativnih struja koje manipulacijom žele ženama onemogućiti da same odlučuju o svome tijelu i da same odlučuju o tome žele li dijete ili ne. U Republici Hrvatskoj konzervativne udruge su prebacile svoj fokus s LGBT zajednice na ograničavanje ženskih reproduktivnih prava. Istaknula je kako pojedine udruge sa svojim ‘nazadnim’ idejama unazađuju kako društvo tako i sav tehnološki napredak koji je uopće omogućio da se pobačaj napravi sigurno u kontroliranim uvjetima. Osvrnula se i na molitvene prosvjede ispred bolnica koje su redovito obavljale pobačaje te na taj način stigmatizirali pacijentice. Pacijentice koje se odluče na pobačaj u isto su vrijeme suočene s teškom odlukom s jedne strane, a s druge strane stigmom koja im se lijepi zbog ne ispunjavanja nečijih tuđih ambicija o obitelji s djecom.
