Surfajući po Netu, naišla sam na potajice snimljenu fotografiju žene u podzemnoj željeznici. Suknja iznad koljena djelomično se rastvara otrkivajući njena golema bedra. Uz fotografiju je objavljen slijedeći komentar:
Željela bih istaknuti da minice nisu za svakoga… a posebno ne za krupne žene. Gumbi su
se napeli, a da nije tih ogromnih bedara, mogla sam joj vidjeti prepone. To NIJE u redu!
Ljudi, pokrijte svoja intimna područja!! Ili barem prekrižite noge!
I ja imam velika bedra. Zbilja. Velika bedra, široke bokove, mesnate noge. I nije važno koji broj nosim – takve sam građe da uvijek izgledam krupno, bez obzira na to nosim li broj 38 ili 52. Krupna sam usprkos tome što redovito vježbam. Takvu me priroda stvorila – s krupnim donjim djelom tijela. Ne osjećam se osobito ugodno u haljinama jer zbog svojih (pre)krupnih bokova ne mogu prekrižiti noge na ´damski´ način. A nisam se osjećala osobito ugodno niti dok sam čitala gore navedeni kretenski komentar.
Sjećanje na moju maturu u lipnju 1987. godine. S obzirom na to da sam maturirala kao treća u svojoj klasi, dodijeljeno mi je počasno mjesto na pozornici. Svojski se trudim držati noge skupa, meškoljim se, prebacujem nogu preko noge u pokušaju da pronađem što udobniji položaj. Nakon ceremonije, majka mi kaže da joj je jedna žena (koja je, sad kad razmislim o tome, zasigurno grozna osoba) prišapnula: “Sigurno vam je jako neugodno”. Nisam nikome pokazivala svoje genitalije. Kad stojim, haljina mi doseže ispod koljena, no u sjedećem položaju rub se neprestano podiže. Silnom trudu usprkos, koljena su mi se u jednom trenutku ipak razdvojila – moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Ispada da je to (barem u očima jedne žene) mnogo veća stvar negoli odličan uspjeh na maturi. To sjećanje progoni me već dvadeset godina.
Vremenski skok unaprijed. Neki dan nabacila sam preslatku proljetnu haljinicu; komplimenti su pljuštali na sve strane. No kasnije tog popodneva čekao me sastanak koji se nije održavao za konferencijskim stolom kao obično, već u krugu, bez stolova, sa stolicama okrenutima jedne prema drugima. Pogađate – rub moje haljine, koja je u stojećem položaju savršeno pristojne i dolične dužine, podigao se iznad koljena, otkrivajući moja bedra. Dva sata migoljenja i navlačenja ruba haljine (srećom pa se nitko u krugu nije dosjetio da bi to mogao fotografirati i staviti na Net).
Iskustvo sastanka proganjalo me ostatak dana, i to ne zbog tema o kojima se raspravljalo, već zbog toga što sam napokon shvatila da me već desetljećima proganja isti osjećaj nelagode i nesigurnosti. Jer bedra poput mojih redovito izazivaju negativne komentare na ulici. Nepoznati starci ih seksualiziraju (´Opa, mala, imaš dobre batke!´), mlađim ljudima su odvratna (tome u prilog idu i fotografija i komentar s početka teksta). A ponekad je reakcija mješavina odvratnosti i seksualne privlačnosti – na pamet mi pada direktor agencije u kojoj sam radila koji je s izrazom gađenja na licu promrljao nešto o potrebi da se uvedu “nova pravila” o duljini suknje i poslovnom dress code-u općenito. Ja sam nosila konzervativno crno odijelo sa suknjom do koljena, što je, u usporedbi s polugolim mršavim kolegicama, bilo turbo-dolično.
Kad sam ugledala fotografiju na Netu i pročitala komentar, osjetila sam bijes zbog nečega nad čime nemam nikakvu kontrolu. Moje tijelo je takvo kakvo jest, i kad na njega stavim odjeću, događaju se određene stvari: zbog razlike u opsegu struka i kukova, suknje mi se redovito okreću unazad. A kad sjednem, i najdulja će se suknja podići. U tome nema ništa nedoličnog. Razlog zašto se fotografija žene iz podzemne željeznice opisuje kao nedolična jest taj da naša kultura pretile žene drži ´nedoličnima´. Osoba koja je snimila fotografiju nije bila u opasnosti da vidi “prepone” svoje suputnice. Vidjela je njena koljena i bedra. Kladila bih se da, kad bi bedra u pitanju bila vitkija, nikakvog ´skandala´ tu ne bi bilo. Svakoga dana u javnom prijevozu vidim žene koje su mnogo razgolićenije. Problem ovdje nije u minicama (ustalom, suknja na slici i nije minica). Problem je u tome što se debela žena usudila pokazati svoje debele noge u javnosti. A Debela Berta bi trebala skrivati svoje salo.
Ovo nije tekst u kojem ponosno objavljujem da sam prevladala vlastitu nesigurnost i da ću ovoga ljeta bez ikakvih komplekasa paradirati gradom u lepršavim suknjicama. Ovo pišem jer sam napokon shvatila da je moj sram neka vrst bolesti. I da nipošto nije opravdan. S time na umu izreći: “Imam velika bedra” djeluje gotovo osnažujuće.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
