Najnovije izvješće utjecajnog Brookings Instituta čisti je dokaz da su žene s niskim primanjima, a zbog visokih cijena, onemogućene kontrolirati svoju plodnost i planirati veličinu obitelji.
Prema izvješću, žene koje žive u siromaštvu imaju pet puta veću šansu za neplaniranu trudnoću od žena koje su imućne. Istražiteljice/i kazuju kako “otkad je neželjeno rađanje povezano s većom stopom siromaštva, manjom obiteljskom stabilnošću i pogoršanjem izgleda za sretnu budućnost za djecu, ovi propusti dodatno potvrđuju nejednakost”.
Kako bi došli/e do rješenja za ove probleme, Brookingsove istraživačice i istraživači su htjele/i shvatiti odakle točno nedosljednost dolazi. Prema tome su istražile/i tri faktora koji pridonose neželjenim trudnoćama: stopa seksualne aktivnosti, stopa korištenja kontracepcije i stopa prekida trudnoće. Pitale/i su se hoće li se bilo kakve jasne razlike pojaviti unutar određene klase.
Zaključili/e su da je seksualna aktivnost među Amerikankama/cima koje/i nisu u braku prilično konstantna, bez obzira koliko novaca imale/i. “Ne postoji izostanak seksualne aktivnosti u odnosu na dohodak”. Uzimajući u obzir činjenicu da je predbračni seks norma u ovoj državi već nekoliko desetljeća, to i nije baš iznenađujuće.
Ali neke praznine jesu iskakale promatrajući tko točno koristi kontracepciju i abortus. Žene s niskim primanjima češće prakticiraju nezaštićeni seks bez korištenja kontracepcije, što ih stavlja u veći rizik za neželjenom trudnoćom, ali je manje vjerojatno da će obaviti abortus. U stvari, stopa abortusa za imućne žene tri je puta veća od stope obavljanja abortusa u najsiromašnijim dijelovima države.
Zahvaljujući tisućama državnih restrikcija oko abortusa, postalo je puno teže i puno skuplje odlučiti se za abortus. Strogi zakoni osiguravaju da Amerikanke moraju prolaziti kroz logističke prepreke koje ultimativno povećavaju cijene, što predstavlja veliki izazov za siromašnije žene.
Primjerice, 11 država ima zakonski propisane peridoe čekanja kojima se od žena traži da naprave dva odvojena putovanja do klinike za abortus – što znači da one moraju uzeti dodatno slobodno vrijeme s posla, platiti više za prijevoz i još potencijalno ostati preko noći u hotelu ako je klinika dosta udaljena od njihova doma. Plus, abortus je rutinski isključen iz zdravstvenog osiguranja žena s niskim primanjima, ostavljajući ih da same plaćaju punu cijenu neočekivanog zdravstvenog problema.
Čak štoviše, nedavna istraživanja Think Progress-a su izračunala kako žene koje žive ispod granice siromaštva u Wisconsinu, gdje su mnogi od tih strogih anti-abortivnih zakona trenutno na snazi, moraju platiti do 1.830 dolara (cca. 10.000 kn) da bi izvršile abortus. Takav tip troška je nepremostiv mnogim pojedinkama koje jedva spajaju kraj s krajem. Prethodno istraživanje je potvrdilo da su neke žene s niskim primanjima u nemogućnosti izvršiti abortus, jer im je potrebno mnogo vremena da skupe novac za isti.
Istraživačice i istraživači s Brookingsa zaključile/i su da moramo napraviti neke promjene kojima ćemo utjecati na duboko ukorijenjenu ekonomsku nejednakost koja sputava žene s niskim primanjima u kontroli vlastite plodnosti. Ističu kako SAD treba više zakona koji bi povećali dostupnost dugotrajnih kontracepcija ženama s niskim primanjima, kao što je IUD (intrauterine device), koji je već dokazano uspješan pri smanjenju stope neplanirane trudnoće u toj populaciji. Također, govore kako je ukidanje financijskih barijera u dostupnosti abortusa također dio jednadžbe.
“Prihvatljive cijene abortusa također su bitne”, pokazuje zaključak izvješća. “Prisutni su, naravno, strogi i isključivi pogledi na abortus. Svakako, nitko ne bi trebao prihvatiti nejednaku dostupnost abortusa u kontekstu ekonomske moći žena, posebice što takvi problemi odjekuju tijekom dviju ili više generacija. Abortus je težak izbor, ali ne bi trebao biti takav radi financijskog statusa.”
Preveo i prilagodio Ivan Horvat
