U fokusu

Je li Island raj za žene?

Je li Island raj za žene?

Jose Fuste Raga/CORBIS

 

Prevela Nada Kujundžić 

Deklarirana lezbijka u ministarskoj fotelji, pristupačna skrb o djeci, beskompromisna borba za ženska prava … Island bi doista mogao biti feministički raj!

 

Kišni dan u Reykjaviku: promatram kišu koja nemilice zalijeva ribarske čamce, suvenirnice i mlade umjetnike s neuvjerljivim brkovima, dok mi islandska ministrica industrije objašnjava da država mora zauzeti oštriji stav po pitanju razlike u plaćama među spolovima. Moja sugovornica, Katrin Juliusdottir, srdčna je i atraktivna žena tridesetih godina, trenutno trudna s blizancima. Dok govori o nejednakim plaćama za muškarce i žene, u njenom glasu zamjećujem notu ogorčenosti. Iako islandski zakon (kao i britanski) jamči jednake plaće za jednak rad, njegovo kršenje uglavnom prolazi nekažnjeno. “Trebali bismo biti oštriji prema onima koji ne igraju po pravilima,” kaže Katrin (stanovnici Islanda međusobno se oslovljavaju imenima). Sjedim u Katrininom uredu smještenom u anonimnoj zgradi nedaleko od gradske luke, i slušam ju kako s istinskom strašću govori o ženskim pravima. Da, naravno da je feministica; ne, nije bila u zemlji za vrijeme posljednjeg feminističkog marša, no da jest, svakako bi mu se priključila; da, sjajno je što u islandskoj Vladi sjede četiri žene i šest muškaraca (uporedbe radi, 86% ministara u britanskoj Vladi su muškarci), no to nipošto nije dovoljno – idealan omjer bio bi 50 / 50. Nakon katastrofalnog sloma islandskih banki 2008. godine, smatra Katrin, država nastoji “vratiti ravnotežu u naše živote. Rodna ravnopravnost važan je dio te ravnoteže.”

Mnogi smatraju da spomenuta ravnopravnost na Islandu već postoji; da je, štoviše, riječ o zemlji koja je najbliža poimanju feminističkog raja na zemlji. Tome u prilog govori i činjenica da se već dvije godine za redom Island nalazi na vrhu izvještaja o rodnoj ravnopravnosti koji izdaje Svjetski ekonomski forum. Prošle ga je godine američki časopis Newsweek proglasio najboljim mjestom na svijetu za žene. Laskava titula temelji se na rezultatima podrobne analize stanja u zdravstvu, obrazovanju, ekonomiji, političkom i pravnom sustavu, rezultatima koji upućuju na to da je na svim nabrojanim područjima Island apsolutni san snova. Premijerka Jóhanna Sigurdardóttir ponosna je na Newsweekovu titulu.

 

{slika}

 

“Ovi rezultati nisu važni samo za žene – znamo da je rodna ravnopravnost jedan od najboljih pokazatelja sveukupne razvijenosti i kvalitete pojedinog društva,” piše svom e-mailu. Probijajući se kroz maglu, zaustavljam prolaznice na ulici Laugavegur i pitam ih za mišljenje. Gudrun (72) sramežljivo proviruje iz glomazne kapuljače i kaže da voli Island – njegovu čistoću, ljepotu, blizinu gejzira, vulkana, ledenjaka… Ipak, drži da njena domovina nipošto nije najbolje mjesto za žene, koje su još uvijek manje plaćene od muškaraca. Svijest o značajnim razlikama u plaćama podiže se kroz razne kampanje koje je pokrenuo radnički sindikat VR. Kako bi upozorili na činjenicu da Islanđanke u prosjeku zarađuju 10% manje od svojih kolega, prošli su mjesec uveli privremeni popust od 10% za sve ženske kupce u velikom broju dućana. Mlada prodavačica Berglind kaže mi kako bi voljela da se tinejđerkama omogući pohađanje tečajeva o pregovaranju s poslodavcima. Odvjetnica Erla (37) smatra da svaka Islanđanka uvijek može računati na podršku svojih sestara. Upravo ju je taj duh zajedništva potaknuo na sudjelovanje u prošlogodišnjem maršu protiv seksualnog nasilja i neravnopravnosti nazvanom ´Žene uzvraćaju udarac´. “Osobno ne smatram da sam potplaćena, no željela sam podržati druge žene. Društvo u kojem živimo nije nastalo samo od sebe – izgradili su ga ljudi koji su izišli na ulice i borili se za ženska prava”, objašnjava Erla.

Gledano izvana, snaga islandskog ženskog pokreta doima se doista zapanjujućom. Iako je prije Drugog svjetskog rata Island bio najsiromašnija europska zemlja, nakon rata proživljava pravi ekonomski boom. Kraj šezdesetih godina prošloga stoljeća bio je period sazrijevanja čitave generacije obrazovanih žena, nezadovoljnih nepravednim razlikama u plaćama. Ogorčenost i osjećaj podcijenjenosti dijelile su i onodobne kućanice. 1975. godine radikalna feministička skupina Red Stockings pozvala je žene na jednodnevni štrajk (kasnije preimenovan u ´slobodan dan´). 24. listopada oko 90% žena odbilo je prionuti na posao, kako na radnome mjestu, tako i u kući. U Reykjaviku 25.000 žena izašlo je na ulice (u to je vrijeme cjelokupna populacija Islanda iznosila nešto manje od 220.000); razgovarale su, pjevale, slušale govore.

Thorunn Sveinbjarnardóttir (45) obnašala je dužnost ministrice okoliša u razdoblju od 2007. do 2009. godine. Trenutno je na magistarskom studiju. U vrijeme štrajka imala je deset godina, no majka ju je odvela  da vidi prosvjednice. “Sjećam se kakav je to osjećaj bio naći se među tolikim sretnim ženama,” priča mi dok sjedimo u kafiću u ulicu Laugavegur. “To je bila lekcija za moju generaciju. Mislim da je tajna u tome da se okupe žene iz svih djelova društva, bez obzira na klasnu pripadnost ili političko opredjeljenje. Bio je to vrlo euforičan dan.” Čini se kako demokratski duh ´slobodnog dana´ iz 1975. godine ne zamire – njime je odisao i prošlogodišnji prosvjed ´Žene uzvraćaju udarac´. Pedeset tisuća žena (trećina ukupne ženske populacije) izašla je na ulice Reykjavika. Usporedbe radi, u Ujedninjenom Kraljevstvu smatra se uspjehom kada u prosvjedima sudjeluje 2000 žena (od njih 30 milijuna!). Snimka islandskog prosvjeda pokazuje žene u sakoima, ružičastim catsuit trikoima i tradicionalnim islandskim džemperima (tzv. lopapeysa), njihove kose, šalovi i ogrtači vijore na vjetru. Jedna je sudionica odjevena kao Viking. Neke se smiju, mnoge mašu transparentima, sve djeluju odlučno.

U predgrađu Reykjavika provodim poslijepodne u društvu Sigrídur Magnúsdóttir, Andree Halldorsdottir i Eve Gunnbjornsdottir. Pitam ih što ih najviše ljuti po pitanju ženskih prava. Eva (31), studentica poslijediplomskog studija, navodi razlike u plaćama, Sigrídur i Andrea žale se na visok postotak seksualnog  nasilja. “Da mogu promijeniti jednu stvar, bili bi to seksualni zločini protiv žena i djece,” kaže Sigrídur (35), čistačica. Andrea (27), učiteljica glazbenog, žali se kako su kazne za seksualne prijestupnike zapanjujuće male, čak i u slučajevima silovanja i premlaćivanja. Razgovaram s Gudrun Jónsdóttir, veterankom feminističke borbe na Islandu i suradnicom savjetovališta za žrtve seksualnog nasilja Stígamót. Gudrun tvrdi kako je njena domovina “raj rodne jednakosti” samo na papiru – stvarnost je, nažalost, bitno drugačija. Svake godine oko 250 novih žrtava traži pomoć u Stigamótu i kriznom centru za žrtve silovanja (dio bolnice u Reykjaviku), no broj počinitelja koji doista završe u zatvoru, tvrdi Gudrun, “može se izbrojati na prste jedne ruke.” Najveću prepreku promjenama, smatra ona, predstavljaju predrasude – “predrasude ukorijenjene u pravnom sustavu, u javnosti, među ženama koje se javljaju u savjetovalište, ispunjene osjećajem krivnje i srama.” Početkom prošle godine, načelnik reykjaviškog odjela za seksualne zločine, Björgvin Björgvinsson, dao je ostavku nakon što je u interviewu za jedne novine izjavio kako su mnoge žrtve silovanja pijane ili drogirane, te kao takve snose jednaku odgovornost kao i počinitelji. U studenom 2010. vraćen je na dužnost. Island, dakle, nije savršen, no postoji snažan pritisak javnosti i politička volja da se riješe postojeći problemi. Ako je vjerovati premijerki, Island “ima snažan i utjecajan ženski pokret, koji se brine za to da ženska pitanja uvijek budu na listi prioriteta. Štoviše, njegova je snaga tolika da si niti jedan političar koji želi da ga se uzme za ozbiljno, ne može dozvoliti da ignorira žensko pitanje.”

Tokom svog dvoipolgodišnjeg mandata, sadašnja Vlada (koalicija socijal-demokrata i lijevo orijentiranih zelenih) bila je vrlo aktivna: kriminalizirano je plaćanje za seks, zabranjeni su striptiz klubovi, predstavljen plan akcije kojim bi se trebalo stati na kraj trgovini ženama. Po pitanju nasilja u kući, kaže Katrin, odlučili su se za tzv. ´austrijski pristup´: umjesto da žrtva bježi iz vlastitog doma i traži utočište u raznim prihvatilištima i sigurnim kućama, nasilnik je taj koji mora otići. Nedavno je predstavljen i zakon kojime se tvrtke obavezuju da će minimalno 40% njihovih rukovodećih tijela sačinjavati žene. Zakon stupa na snagu 2013. godine. Povijest Islanda napučena je progresivnim političarkama. Vigdís Finnbogadóttir bila je prva demokratski izabrana predsjednica države na svijetu (u predsjedničkoj se fotelji zadržala od 1980. do 1996. godine). U vrijeme njene prve pobjede na predsjedničkim izborima broj islandskih političarki bio je gotovo zanemariv (svega 5% ministarskih mjesta), pa je 1983. godine oformljen Ženski savez, feministička stranka koja je u doba najvećeg utjecaja, 1987., imala 6 od ukupno 63 saborska mjesta. Thorunn, i sama nekadašnja članica Saveza, prisjeća se stranačkog programa: bolje plaće za žene, zakoni koji bi štitili žene i djecu od silovanja, incesta i nasilja u kući. “Svi ti problemi danas su konstanta na dnevnome redu, no u ono vrijeme trebalo je mnogo hrabrosti da se o njima raspravlja,” kaže Thorunn. Višegodišnja članica Ženskog saveza  Ingibjörg Sólrún Gísladóttir, 1994. godine izabrana je za gradonačelnicu Reykjavika (na tom je položaju ostala sve do 2003. godine). Nakon financijskog sloma 2009. godine mnogi su kao uzroke krize navodili tzv. ´muške´ vrijednosti – sklonost riziku i razmetljivost, te spas situacije povjerili ženama. Žene su tako postavljene na čelna mjesta dvaju propalih banaka (New Landsbanki i New Glitnir), a Jóhanna Sigurdardóttir postala je prvom islandskom premijerkom. Pitam Gudrun smatra li da je Jóhanna feministica. “Ona je u prvom redu odana radničkom pokretu, radila je kao stjuardesa, no već je desetljećima u političkim vodama i razvila je golemo poštovanje za feministički pokret. Maksimalno podržava naš rad pa doista osjećamo da je na našoj strani,” odgovara Gudrun. Nisu samo političarke te koje podupiru borbu za ženska prava. Gradonačelnik Reykjavika, Jón Gnarr, smatra da je rodna ravnopravnost kamen temeljac svakog zdravog društvenog ustroja. “Nevjerojatno je u kolikoj mjeri u našem društvu dominiraju muškarci! Moja stranka [znakovitog naziva Najbolja stranka] i ja nastojimo to promijeniti,” izjavio je Gnarr u interviewu za reykjaviški list.

Jóhanna je prva premijerka na svijetu koja se deklarirala kao lezbijka. Popularna Vigdís bila je samohrana majka. Da samohrano roditeljstvo nije nepoznanica u političkim vodama pokazuje i primjer Katrin Juliusdottir koja je prvo dijete rodila u 23. godini, a narednih 11 provela podižući ga te istovremeno gradeći impresivnu karijeru. Ovdašnji roditelji oslanjaju se na kolektivnu skrb o djeci; na majčinstvo se ne gleda kao na prepreku studiju ili radu. “Niste prisiljeni organizirati svoj život prema modelu ´prvo studij i posao, a kasnije možda i djeca´”, kaže Thorunn, i sama samohrana majka. Andrea, koja je prvo dijete rodila sa 19 godina, prisjeća se kako je svoju bebu vodila sa sobom u školu: “Profesori su ju držali dok sam ja pisala zadaću”. Joanna Dominiczak, učiteljica i predsjednica udruge Žene multikulturalnih nacionalnosti, kaže da se na Islandu na dijete gleda kao na dar: “Ne morate razmišljati, O bože, hoću li moći uzdržavati jedno, dvoje ili troje djece?” Zakon o porodiljnom dopustu jamči majci tri mjeseca plaćenog dopusta nakon rođenja djeteta. Isto je omogućeno i ocu, a nakon toga roditelji mogu iskoristiti tri zajednička mjeseca dopusta. Na taj se način od samoga početka promiče ideja da su oba roditelja podjednako važna u odgoju djeteta. Osim toga, ovaj model pomaže stati na kraj diskriminaciji pri zapošljavanju; u mnogim zemljama, naime (primjerice, u  Velikoj Britaniji), poslodavci odbijaju zaposliti ženu u dobi za rađanje zbog straha da će joj u nekom trenutku morati odobriti porodiljni dopust. Proširivanjem prava na dopust tako da obuhvaća i muškarce automatski se uzdrmavaju sami temelji ovog tipa diskriminacije – kad bi poslodavci sustavno odbijali i potencijale majke i potencijalne očeve, brzo bi ostali bez radnika! Usprkos ponekim zamjerkama, Sigrídur, Eva i Andrea, sve tri samohrane majke, zadovoljne su vrtićima i školama koje pohađaju njihova djeca. Annadís Rudolfsdóttir, voditeljica rodnih studija na Islandskom sveučilištu, do nedavno je živjela u Velikoj Britaniji, i tvrdi kako je odgoj djeteta mnogo lakši na Islandu. “Vrtići u Britaniji vrlo su skupi. U Reykjaviku dijete može boraviti u vrtiću do osam sati dnevno: samohranog roditelja to će stajati oko £70 mjesečno, parove oko £118 (cijena uključuje doručak i ručak). Možete zamisliti koliko vam je lakše ako znati da imate podršku takve vrste ustanova,” kaže Rudolfsdóttir. Nedavno je objavljeno da je prošle godine u Britaniji oko 32.000 žena dalo otkaz, uglavnom zbog rastućih cijena vrtića.

Islanđanke odišu osobitim samopouzdanje; neki kažu da je njihova samostalnost izrasla iz stoljeća brige za kuću i zemlju u očekivanju muževa koji su se otisnuli na more. Bez obzira na to ima li istine u ovoj romantičarskoj slici, istina je da ih doista karakterizira neka vrst unutarnje snage i izdržljivosti. Pitam  djevojku u zalogajnici misli li da je Island feministička zemlja, a ona mi odgovara kako je nedavno s prijateljicama raspravljala o tome. Njihov je zaključak: “S Islanđankama nema zajebancije!”  Riječ koja se najčešće spominje u razgovoru o tome zašto je dobro biti žena na Islandu, jest ´sloboda´. “Imaš slobodu raditi što god želiš,” kaže Andrea. “Možeš upravljati avionima, postati policajka. Imali smo ženu u predsjedničkoj fotelji, sada imamo premijerku, tako da doista imamo osjećaj da nam ništa nije nedostupno.” (U parfumeriji srećem prvu ženu zaposlenicu obalne straže). Katrin dijeli Andreino mišljenje: “Kao žena na Islandu oduvijek sam imala osjećaj slobode, osjećaj da imam pravo sama donositi odluke koje se tiču mene i moje obitelji, pravo da sama stvaram pravila. Država vas podržava bez obzira na to želite li se dalje obrazovati ili raditi. Mogli biste reći da smo jedna vrlo liberalna nacija.” Vani kiša nemilice pada. Katrin gleda kroz prozor i radosno uzdiše: “Volim ovo vrijeme.”