“Kad ih vide, nadam se da će se žene osjećati manje same na ulicama.” Ovo je cilj koji brooklynska umjetnica Tatyana Fazlalizadeh želi postići svojom serijom javnih umjetničkih radova ‘Prestanite govoriti ženama da se smiješe’ – najprije u gradovima na istočnoj obali Sjedinjenih Američkih Država, potom u čitavoj zemlji i svijetu. Započevši s vlastitom četvrti Bedford-Stuyvesant, Fazlalizadeh je zidove na ulicama oblijepila crno-bijelim crtežima žena drskih izraza lica, popraćenih odvažnim sloganima kao što je “žene nisu na ulici radi vaše zabave”.
Kad muškarac kaže ženi da se nasmiješi, tvrdi umjetnica, očekuje od nje da ga zabavlja. “To je isto kao da kaže: ‘Pleši za mene, skači za mene’. Kad govori ženi da se smiješi, muškarac nikada ne moli – uvijek zapovijeda. Ulično uznemiravanje nisu samo građevinski radnici koji dovikuju s druge strane ulice: to su svi oni muškarci koji nasilno prodiru u ženski prostor“.
Budući da u svom radu inače koristi uljane boje, Fazlalizadeh je isprva svoju frustraciju uličnim seksizmom izražavala slikama, no ubrzo je shvatila da bi njen rad imao mnogo veći utjecaj kada bi ga smjestila u okoliš u kojem se odvija samo uznemiravanje. Počela je intervjuirati prijateljice i kolegice o njihovim iskustvima u javnim prostorima, a potom i crtati njihove portrete.
“Odlučila sam se na plakate jer su brzi, nisu previše dotjerani, a nalaze se na otvorenim prostorima”, kaže ona. “Na odvažan i dojmljiv način smještaju prikaze žena van, u javnost. Ovdje se radi o tome da koristimo naše glasove i naše prikaze kako bismo djelovale.”
Fazlalizadeh odvodi borbu protiv uličnog nasilja korak dalje uvodeći i pitanje rase. Tvrdi da upravo rasa diktira način na koji se s određenim ženama postupa na javnim prostorima, stoga joj je cilj preformulirati dijalog o uličnom nasilju tako da uključuje raspravu i o rodu i o rasi.
“Ulično nasilje posljedica je muške privilegije, što znači da moramo uzeti u obzir i druge oblike moći i privilegije”, kaže ona. “Tijela ne-bjelkinja su hiperseksualizirana, o čemu svjedoče i načini na koje im muškarci prilaze. Neke od rasprava o uličnom uznemiravanju zanemaruju pitanje rase, no ja ga želim detaljnije istražiti.”
Irankinja i Afro-Amerikanka, Fazlalizadeh se na svojim plakatima želi usredotočiti na ne-bjelkinje. “Željela sam prikazati ne-bjelkinje, no više od svega željela sam ih prikazati kako se zauzimaju za sebe”, kaže ona.
Njeni radovi, čini se, pogodili su u žicu. Nakon što je privukla pozornost plakatima u New Yorku i Philadelphiji, Fazlalizadeh je pokrenula kampanju “Kickstarter” kako bi mogla dostaviti plakate svima koji ih žele postaviti u vlastitim zajednicama, ali i kako bi i sama mogla proputovati 10 gradova u SAD-u i inozemstvu, intervjuirajući žene i stvarajući nove radove. Kampanja joj je donijela dvostruko više od ciljanog iznosa – gotovo $35 000.
“Ne mogu vjerovati kojom brzinom se sve to dogodilo”, kaže ona. “Još nisam ni proslavila: nastojim se organizirati kako bi radovi bili najbolji što mogu biti.”
Napokon imamo razlog za osmijeh.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić