Razgovaram na sasvim običnoj kafi s prijateljima o psihoterapiji. Jesam li, pitaju me, zadovoljna terapeutkinjom. Jesam, velim, i više nego. Kako se zove, pitaju. Tako i tako, kažem. Je li friendly, pitaju. Dašta da jeste, pa kako bih bila zadovoljna njom da nije, čudim se, pa se i oni nasmiju, glupo pitanje, da, priznaju.
U kontekstu moje psihoterapije, prijatelji su mislili na LGBT friendly. Jedan od njih, gej muškarac, rado bi joj se javio, kaže, ali mora znati. Da, friendly je, ponavljam, dok razmišljam koliko je taj termin više izraz trpeljivosti ne naklonosti, eufemizam za tolerisanje, ali ne i istinsko prihvaćanje?
Friendly. Friendly prema ovome ili prema onome. Gay friendly, child friendy, bike friendly, dog friendly, vegan friendly…
Dok se sintagma s tim terminom ispisana na naljepnici na vratima klubova, prodavnica ili lokala i može smatrati izrazom čiste naklonosti, otvorene podrške i dobrodošlice, ona se, u idealnom svijetu, ne bi trebala uzimati u obzir pri procjeni i odabiru stručnih ljudi, profesionalaca, naročito ovih s početka naše priče. U idealnom svijetu, ljudi koji se bave mentalnim zdravljem i pružanjem stručne podrške morali bi biti u stanju prihvatiti svaku moguću različitost i svoje prihvaćanje garantovati svojevrsnom Hipokritovom zakletvom i dokazivati je svakodnevno, sa svakim svojim pacijentom i pacijenticom. Pitati da li su oni friendly, trebalo bi biti kao upitati zna li pedijatar ponešto o dječijim bolestima i je li veterinarska oridinacija pet friendly?
Neću nikad to zaboraviti, priča mi na drugoj, jednako tako običnoj kafi, druga prijateljica, to kako nije ništa rekao, samo je ušutio, ali ja sam znala koliko je to njemu problem i koliko se bori sa sobom i ne može preko sebe. Ta je terapija bila pogubna, dugo sam se poslije izasipala na pomisao odlaska stručnjacima. Jer koga zmija ujede…
Danas, desetak godina kasnije, prijateljica može svoje loše iskustvo i dugogodišnje nepovjerenje prema psihoterapiji prepričavati opušteno, na kafama, s određenom dozom britkog humora. Godinama o tome nije govorila nikome. Umjesto da trenutak povjeravanja donese katarzu i pomogne joj da lakše prođe kroz tešku emotivnu krizu zbog obiteljskog neprihvaćanja, postao je samo još jedna trauma u kolekciji. Katarza je izostala jer je jednako neprihvaćanje zatekla i u tom navodno sigurnom prostoru.
Rekla sam mu, priča prijateljica danas, da se moji protive našoj vezi jer je on druge vjere i da čine sve da nas razdvoje i da ja ne znam kako više da se nosim sa njihovim stalnim pritiscima.
Danas je dobro. Neželjeni joj je i dalje partner, skupa imaju dijete. Žive zajedno već deceniju. Vjeru u profesiju vratile su joj neke divne terapeutkinje tek godinama poslije, kada je o svemu pričala kao o davno odležanoj dječijoj bolesti.
Friendly. Može, ako je to mjesto gdje mogu uvesti bicikl ili pustiti psa i računati na zdjelu sa svježom vodom, bez ibreta i mrkih pogleda. Friendly u kontekstu dodatne preporuke za terapeutkinju, nastavnicu, ljekarku, ne. Neću da je friendly. Hoću da radi svoj posao, da ne diskriminira, da poštuje zakon.
Udžbenik psihologije koji kaže da homoseksualnost nije bolest nije friendly, on je samo stručan i usklađen sa zakonom o zabrani diskriminacije. Matičarka koja vjenča par bez obzira na njihova imena i vjeroispovijesti nije friendly, već radi posao u skladu s ustavom zemlje ispod čijeg grba sjedi i udara muhure. Doktor koji obavlja abortus ženi koja iz bilo kojeg razloga ne želi roditi nije friendly, već se drži svoje zakletve i ponovo, zakona zemlje u kojoj živi i radi. Škola koja obezbjeđuje sigurno okruženje i adekvatan nadzor za djecu koja ne pohađaju časove vjeronauke nije atheist friendly, već je javna ustanova koja, gle čuda, treba poštovati kako zakon i ustav, tako i međunarodne konvencije .
Možemo biti otvoreni da u svoje prostore puštamo ljubimce ili dvotočkaše. Stvar je našeg izbora.
S ljudskim pravima drugih, naš izbor, pak, nema baš ništa. Možemo biti friendly ili ne, naspavani ili ne, dobiti menstruaciju, imati zubobolju, oni koji su pred nas stali puni povjerenja, donoseći nam pitanja života ili smrti s tim nemaju baš nikakve veze.
Tekst je u cijelosti preuzet s portala lgbti.ba.
