Nizak stupanj zastupljenosti žena u vijestima ponovno se našao u središtu pozornosti zahvaljujući nizu značajnih rasprava i diskusija o ženskim pitanjima koja su izostavila uključiti žensko mišljenje.
Ova briga nije nova, već neko vrijeme Guardian se bavi komentarima i analizama smiješno niske razine zastupljenosti žena u emisijama kao što su “Today Programme” te nastavlja isticati iskrivljenost medija protiv ženskog prava glasa.
Pozornost je s pravom usmjerena na istraživanja i uredničke odluke koje stišavaju žene kroz lošu zastupljenost s pojednostavljenim odgovorima kao što je ” tražili smo, ali nismo nikoga mogli naći”. Samo nekoliko dana nakon lansiranja novog direktorija “Ženska soba” – dobrovoljnog registra u kojem žene mogu navesti svoja znanja i iskustva kako bi bilo lakše pronaći ove nedostižne “kvalificirane žene” – mnogo ih se dobrovoljno prijavilo.
U isto vrijeme, pojavljuje se neugodan problem ženama koje jesu stručnjakinje, ali to nerado priznaju. Ne govorim o onima koje ne žele biti registrirane (što je u redu, nije to za svakoga), nego o onima koje svoju stručnost dovode u pitanje. U nekim slučajevima nije izazov pronaći žene s iskustvom nego one koje imaju dovoljno samopouzdanja da bi o tome pričale ili pisale.
Ipak, to nisu žene koje se boje govoriti. Tweeterašice, blogerice, žene s karijerama, žene koje se iz dana u dan bore kao njegovateljice, tj. oni koji moraju koristiti vlastiti glas kako bi se afirmirali u svakodnevnom životu, naizgled dobivajući poruku kako nisu dovoljno važni za komentiranje vijesti. Ovo predstavlja zabrinjavajuću stvarnost jer se najvjerojatnije odražava na trend pada samopouzdanja sve većeg broja žena.
Dolazi do pojave svojevrsnog rizika (i vjerojatno kulture) od prenaglog zaključivanja kako to daje opravdanje ženama za njihovu odsutnost u medijima i drugim pozicijama u društvu. Činjenica da se žene osjećaju sve manje vrijednima promovirati svoju stručnost u kulturi koja konstantno šalje poruku kako ženska stručnost nije dostojna jednim je dijelom krivnja i samih žena.
{slika}
Ići ću čak tako daleko i reći da se mi u Velikoj Britaniji osjećamo nelagodno zbog ženskog uspjeha. Postoji način razmišljanja prema kojem javno ponižavanje nekima predstavlja zadovoljstvo; žene zauzimaju pozicije s autoritetom no “ne daj Bože” da su toga svjesne.
Veliko je sivilo između zakonodavnih prava koje žene imaju na jednakost i kulturnog poštivanja tih prava u Ujedinjenom Kraljevstvu, što je prema meni “slon ženomrzac” u svakoj prostoriji tijekom svake rasprave koja krivi same žene za njihovu isključenost. Najveći fokus trećeg vala feminizma uvjerljivo je najviše bio usmjeren na to sivo područje. Nije neobično pronaći značajan opseg teškoća pri prevladavanju ovog zastrašujućeg kulturnog seksizma. U svakom danom problemu kritičari mogu samo ukazati na sve ostale dijelove sive zone i reći: “Zašto njih ne preispitujete?”. Na mnogo je načina prošla Vlada (ne sadašnja) po pitanju jednakosti, pogotovo kroz model ljudskih prava, bila naprednija nego što je to Ujedinjeno Kraljevstvo moglo pratiti.
Dok uspješne žene ne budu bezuvjetno poštovane zbog svojih postignuća i kada ne budu osuđivane, napadane, prosuđivane na temelju izgleda ili subjektom nevažne negativnosti koja uvijek zaobilazi uspješne muškarce, svi zakoni jednakosti u svijetu neće dotaknuti kulturni seksizam koji je toliko raširen u Ujedinjenom Kraljevstvu.
I to je jedan od razloga zbog kojega je važno da žene dignu svoje ruke u zrak, kažu svoje mišljenje i pokažu svoju stručnost.
*O prezentiranosti žena u središnjim u središnjim informativnim emisijama HRT-a, Nove Tv i RTL-a pisali smo ovdje.
Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović
