Ovaj tekst je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u suradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN.
Promijenjeni uvjeti rada u Zapadnoj Europi ženama s Balkana koje su spremne raditi u inozemstvu otvaraju nove mogućnosti. Ono što je nekima od njih san, njihovim je obiteljima noćna mora.
Iako je prošloga tjedna proslavila dvadeset deveti rođendan, Alina izgleda kao da je u četrdesetima. Raščupana kosa, izgrizeni nokti i natečene oči koje stalno trepću nimalo ne pridonose njezinu izgledu. Pridonose dojmu progonjene osobe.
“Samo se mora pobrinuti za to da djevojke budu čiste, nahranjene i da pišu domaću zadaću, ali njemu je i to previše,” kaže ona, misleći na svoga muža. “Lakše je kurvati se, piti i kockati. S mojim novcem.”
Zanemarujući divan pogled koji se pruža s osunčane terase kafića u Deruti, mirnome gradiću nedaleko od Perugie, Alina pripaljuje novu cigaretu i prepričava telefonski razgovor što ga je sat ranije vodila s kćerima, tinejdžericama, koje su u Rumunjskoj.
Kada je Alina 2006. godine otišla iz rodnog grada Găeştia u Rumunjskoj, kako bi u Italiji radila kao njegovateljica jedne starije žene u invalidskim kolicima, njezin je tridesetsedmogodišnji suprug Cosmin ostao kod kuće brinuti se o djeci. Međutim, kćer ju je obavijestila da je prije četiri dana nestao sa svim novcem što ga je obitelj imala.
Alina pripada rastućem fenomenu – ženama s Balkana koje rade na Zapadu i jedine u svojim obiteljima privređuju. Posrijedi je obrat tradicionalne formule po kojoj su muškarci odlazili raditi u inozemstvo, a žene ostajale kod kuće. Ova je promjena stavila na kušnju mnoge obitelji.
Izgled migracije se mijenja
Prema podacima UN-ova Odjela za ekonomska i socijalna pitanja [UN Department of Economic and Social Affairs – UNDESA], koji prati migracijske uzorke diljem svijeta, od 1990. godine broj emigrantkinja premašuje broj muških emigranata u devet balkanskih zemalja: Albaniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Hrvatskoj, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, Rumunjskoj i Srbiji.
UNDESA-ini izvještaji pokazuju da udio žena u migracijama na Balkanu iznosi 54 posto i da premašuje njihov prosječni udio u ukupnoj svjetskoj migraciji, u kojoj žene sudjeluju s 49,6 posto. Udio žena je najviši u Makedoniji i Bugarskoj, gdje one čine 59 posto svih migranata.
Svjetska banka je nedavno izvijestila kako su od ukupno 7,9 milijuna ljudi, koliko ih je lani emigriralo s Balkana, 4,3 milijuna bile žene, predstavljajući tako većinu od 54,4 posto.
U prošlosti su žene s Balkana obično ostajale kod kuće s djecom dok su im muževi radili u rudnicima i čeličanama na Zapadu i slali im teško zarađeni novac.
Kad bi i one putovale u inozemstvo, činile su to da se pridruže muževima dok oni traže posao ili bi im se priključivale kasnije, u skladu s politikama za spajanje obitelji.
Međutim, pad Željezne zavjese 1989. godine, tehnološko unapređenje rada te oružani sukobi u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih potaknuli su proces feminizacije radne migracije s Balkana.
Fizički rad u tvornicama ustupio je mjesto novim oblicima zapošljavanja u uslužnom sektoru, gdje se zahtijevala ili favorizirala ženska radna snaga. Kao rezultat toga, s Balkana odlazi više žena nego ikad prije i sve više njih postaju jedinim hraniteljicama svojih obitelji.
Zapadnjački trend mijenja Istok
Zanimanja koja su tradicionalno rezervirana za doseljenice s Balkana uglavnom su u slabo plaćenim sektorima gospodarstva, obilježenima manjkom radne snage i društvenog prestiža. Obično se zapošljavaju kao čistačice, konobarice u kafićima i restoranima, hotelske sobarice, kućepaziteljice i njegovateljice bolesnih i starih.
Prema istraživanju koje je 2007. godine provelo Otvoreno društvo u Rumunjskoj, od gotovo 255 000 Rumunjki na privremenom radu u Italiji, njih 88 posto barem je jednom radilo – i to često ilegalno – kao ispomoć u kući.
Iako primjećuju da je ovaj novi trend pružio ženama s Balkana novi izvor moći, sociolozi upozoravaju kako ih je on istodobno i udaljio od obitelji i stvorio im nove vrste pritiska.
Obitelji u kojima su žene postale jedine hraniteljice proživljavaju temeljitu preobrazbu, kažu oni, što pred tradicionalno patrijarhalnu balkansku obiteljsku strukturu postavlja nepredvidive izazove.
“Hraniteljice koje migriraju stvarnost su za brojne obitelji na Balkanu”, kaže hrvatski sociolog Ivan Prolić. “Taj je trend u porastu, on mijenja strukturu tradicionalne obitelji, mijenja patrijarhalni mentalitet i potresa ruralne zajednice”, dodaje on.
Prolić kaže da je taj trend nov i zato se njime bavilo malo istraživanja. “Za sociologiju je to vrlo zanimljivo i svakako bi se trebalo pozornije istražiti”, zaključio je.
Teško je biti badante
Alina radi posao koji bi malo Talijana pristalo raditi za plaću koju bi oni smatrali uvredljivo niskom. Ipak, ona uspijeva svakoga mjeseca poslati 400 eura svojoj obitelji.
Pored plaće, Alina ima i drugi poticaj koji će, nada se, isplatiti njezinu žrtvu. Hendikepirana sedamdesetsedmogodišnja starica za koju se brine obećala je da će joj oporučno ostaviti kuću. “Čekam da umre”, hladno priznaje Alina dok otpuhuje dim sljedeće cigarete.
Zbog toga obećanja nekako se uspijeva nositi s činjenicom da baš i ne voli svoju poslodavku, koju smatra rasisticom. Pamti članak iz novina Corriere della sera od prošloga ljeta o Talijanki koja je uhićena jer je godinu dana zlostavljala Rumunjku koja je o njoj skrbila. Prijeteći da će ju prijaviti kao ilegalnu doseljenicu, prisilila ju je da živi u podrumu i držala je ondje u zatočeništvu.
U međuvremenu, doseljenici poput Aline moraju se nositi i s netrpeljivošću mjesnog stanovništva. U Italiji, baš kao i ostalim dijelovima zapadne Europe, s jačanjem gospodarske krize 2008. godine, ojačalo je i raspoloženje protiv doseljenikâ, stoji u izvještaju nevladine organizacije Caritas Migrante sa sjedištem u Rimu.
Talijanska desničarska vlada opire se politici otvorenih granica koju provodi EU i činjenici da se od siječnja 2008 godine građani njenih najnovijih članica, Rumunjske i Bugarske, mogu slobodnije kretati i raditi bilo gdje u EU.
Ipak, stručnjak za imigracijska pitanja Antonio Ricci kaže da bi Italija morala biti zahvalna svojim registriranim doseljenicima kojih je preko 2,5 milijuna i onima ilegalnima, a takvih je oko 700 000.
“U društvu koje sve više stari i ima vrlo nisku stopu nataliteta, bez doseljeničke bi radne snage gospodarstvo ozbiljno stradalo, osobito u području malih i srednjih tvrtki”, kaže Ricci.
Privatno uposlene njegovateljice s istoka, koje brinu o starijima i nemoćnima, popunjavaju praznine vladine neefikasne politike socijalne skrbi, kažu stručnjaci. Zbog toga su osobe koje ispomažu u kući isključene iz pooštrenih antiimigracijskih mjera koje je prošle godine uvela talijanska vlada.
Ipak, sveprisutan je prezir javnosti prema svima koji izgledaju kao stranci, bili oni iz Rumunjske, Albanije ili Maroka. Netrpeljivost se osjeća i u načinu na koji mnogi Talijani izgovaraju riječ badante, što znači strankinja njegovateljica.
Alini je toga preko glave. “Prodavači u supermarketima uvijek idu za mnom da vide hoću li što ukrasti, a neki mi ljudi na ulici ne uzvraćaju pozdrav. To ponižava, a događa se na sve strane”, kaže ona. “Moja prijateljica iz Bugarske, badante kao i ja, kaže da ću se priviknuti na to. Ali neću nikad”, dodaje ona.
Nije sve u novcu
I dok praznine na zapadnoeuropskom tržištu rada povlače za sobom zahtjev za uvezenom radnom snagom, siromašna gospodarstva većine zemalja na Balkanu gotovo su neiscrpiv izvor žena spremnih privremeno napustiti obitelji kako bi radile na Zapadu.
Istraživanja Gallup Balkan Monitora iz 2006. i 2008. godine otkrivaju, kao jedan od najvažnijih poticaja migracije, duboko nezadovoljstvo životnim standardom u većini država zapadnog Balkana.
Iako su financijski razlozi glavna motivacija za rad u inozemstvu, većina doseljenica s kojima sam razgovarala u Italiji, Austriji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Rumunjskoj i Bugarskoj vjeruje da koristi od migracije nadilaze puku zaradu.
Neda Pleša iz Boboljušaca u Bosni glasna je, duhovita žena u kasnim tridesetima. S gotovo stalnim smiješkom na licu, tešku ju je zamisliti tužnu. Ipak, kaže da je patila od ozbiljne depresije prije nego što se zaposlila u inozemstvu.
Kao stotine žena iz sjeverozapadne Bosne, Neda je pronašla novu karijeru u sjevernoj Austriji. Od 2004. godine radi u mljekari blizu Linza. “Moj se posao sastoji od jedan posto inspiracije i 99 posto perspiracije”, u šali će ona.
No još uvijek svoj posao smatra spasom od života koji uspoređuje sa zatvorom. “Moj bivši muž je smatrao da žena ne smije raditi i da za obitelj mora privređivati muškarac… tipična bosanska mačistička uvjerenja”, prisjeća se. “Dok je on radio na građevini, ja sam ostajala kod kuće, dosađivala se, i bila usamljena, kuhala, jela, gledala televiziju i debljala se. Kad sam od njega tražila novac, uvijek sam morala objasniti za što mi točno treba. To se zove ekonomsko nasilje i naposljetku mi je uništilo samopoštovanje”, zaključuje Neda. Zahvaljujući poslu u Austriji, Neda danas ima pristojne prihode, rastavljena je i otkrila je strast za putovanjima s naprtnjačom.
Mira Bator, tridesetosmogodišnjakinja iz Kiseljaka u srednjoj Bosni, također kaže da nije migrirala samo radi novca. I ona smatra da joj je novi život, odnosno rad u inozemstvu, dao samopoštovanje.
Bator je iz Bosne došla u Zagreb 2007. godine kako bi kao prodavačica radila u prodavaonici cipela svoga rođaka. Lani su joj se pridružili nezaposleni muž i sin Adam, predškolac.
“Moji roditelji žele da ostavim posao i brinem se za Adama jer smatraju da za obitelj mora privređivati moj muž”, kaže ona. “Ali meni ne smeta što sam hraniteljica obitelji. Zbog toga osjećam samopouzdanje i ponos. Da sam zatvorena među četiri zida, nikad se ne bih ovako osjećala”, dodaje.
Svijet bez ženâ
Ekonomska migracija prema Zapadu lišila je neka sela i gradiće gotovo svih radno sposobnih žena.
Ako koga zanima kako bi izgledao svijet bez žena, neka posjeti Vršec, gradić u zabiti bugarske oblasti Montana. Glasovit po izvorima mineralne vode, poznat je i po tome što većinu od njegovih približno 5000 stanovnika čine nezaposleni muževi bez žena i djeca bez majki. Stanovnice toga gradića otišle su raditi u Italiju i Španjolsku i kući šalju novac koju zarade kao badante ili u cateringu.
Sunčan je i vreo ljetni dan. Nijedne žene nema u zalogajnici Bor-Cvor na glavnoj ulici. Lokal je pun muškaraca koji sjede za jednostavnim stolovima s crveno-bijelim kariranim stolnjacima, smijulje se i čavrljaju.
Suprotno stereotipovima o zajednicama u kojima obitavaju samo muškarci, Vršec djeluje miroljubivo, uredno i ugodno. Muškarci svakodnevno vise u krčmi, pružaju jedni drugima podršku dok čekaju da im se žene vrate kući na godišnji odmor.
Petar Dimov, četrdesetpetogodišnji građevinski radnik topla osmijeha, svoju ženu nije vidio od lani. Priznaje da je zaplakao kad ga je sin nedavno upitao koje su boje mamine oči, a on se nije mogao sjetiti.
Petrova spremnost da o svojoj samoći i čežnji priča usred krčme, pred drugim muškarcima, prkosi još jednome stereotipu o muškarcima. Ni suosjećajnost njegovih prijatelja ne poklapa se sa stereotipovima. Svi oni prolaze kroz slična iskustva.
Muškarci iz Vršeca naučili su kuhati i pomagati svojim kćerima u adolescentskim krizama. Njihov je odnos prema ovom potpunom preokretu uobičajenog modela patrijarhalne obitelji iznenađujuće zdrav.
“Nikad prije nisam cijenio to što je moja žena činila za djecu i za kućanstvo, sve dok nisam izgubio posao a ona otišla na rad u Italiju”, priznaje Petar. “Sad kad sam podižem sinove, shvaćam koliko je težak posao kućanice. U usporedbi s tim, rad u građevinarstvu pravi je kolačić”, šali se on, a ostali odobravajući kimaju.
Napuštanje može rezultirati samoubojstvom
Koliko god poboljšani životni standard emigrantkinjama donosio očiglednu korist, on se često skupo plaća.
Kao i mnoge poslovne žene sa Zapada, migrantkinje iz istočne Europe često pate od zdravstvenih tegoba; među njima su, prema Američkom udruženju psihijatara, depresija, teškoće prilagođavanja novim situacijama, nagle promjene raspoloženja i očaj.
U međuvremenu, u Rumunjska se suočava s novim, zastrašujućim sindromom: samoubojstvima djece koju su majke ostavile kad su otišle u inozemstvo.
Prema istraživanju što su ga 2008. u Rumunjskoj proveli UNICEF i Udruženje za društvene alternative [Social Alternatives Association], gotovo 350 000 rumunjske djece imalo je barem jednog roditelja na radu u inozemstvu, a od toga broja njih oko 126 000 bilo je bez oba roditelja.
Najmanje devetnaestero djece ubilo se 2006. i 2007. godine. U oproštajnim su pismima naveli kako je samoubojstvo rezultat nepodnošljivih osjećaja napuštenosti i osjećaja da su ih roditelji odbili od sebe. Nekoliko samoubojstava dogodilo se u oblasti Dambovita u središnjoj Rumunjskoj, kraju koji je na zlu glasu po broju djece bez roditelja.
U Alininu rodnom gradu Găeştiu na svakom su koraku vidljive posljedice što ih je migracija nanijela razdvojenim obiteljima. U gradu stanuju gotovo isključivo djeca te bake i djedovi koji su preuzeli ulogu roditelja budući da su ovi otišli raditi na Zapad.
Izgled sela objašnjava zbog čega su ljudi spremni učiniti sve kako bi otišli u potragu za boljim životom u Italiji, Španjolskoj ili gdje drugdje. Sklepani kućerci radi izolacije su prekriveni starim tepisima, čak i zahrđalim plohama hladnjaka. Čopori mršavih pasa i skupine još mršavije djece lunjaju naokolo, igraju se u blatnjavim lokvama i gomilama neprepoznatljivog, smrdljivog otpada na glavnoj ulici.
Adrianu je devet godina, njegovoj sestri Irini tek sedam. Vrte se oko napuštene autobusne postaje i zabavljaju igricama na svojim nintendoima. Majka im je otišla u Španjolsku prije dvije godine i nije se vratila. Niti je nazvala niti pisala, iako njihovoj baki svakog mjeseca šalje novac. Kad ih se pita što najviše žele u životu, uglas odgovaraju “iPod”.
“Ne nedostaje mi naša mama i ne želim da se vrati,” kaže Adrian, krupnih očiju prikovanih za igračku u ruci. “Baka kaže da nas je zauvijek napustila i da sad ima novog dečka. Ja ga ne želim upoznati.”
Prema rumunjskom Nacionalnom uredu za zaštitu djece [National Authority for Child Protection], djecu poput Adriana i Irine čeka neizvjesna budućnost.
Njihov životni standard i tobožnji normalan život osigurani su dok im roditelji šalju novac i dok su im bake i djedovi živi i zdravi. Ako nešto od ovoga izostane, djeca bi mogla završiti u čemernim sirotištima i naposljetku biti uvučena u prostituciju ili kriminal.
Hraniteljice s Balkana bore se u bitkama iz kojih je ponekad nemoguće izaći kao pobjednik. San o emancipaciji i sudjelovanju na zapadnom tržištu rada može se pretvoriti u noćnu moru, osobito za njihove obitelji.
Iako je dobrodošao izazov što ga ovaj trend postavlja pred tradicionalni patrijarhat, nuspojava tog procesa mogu biti djeca koja više ne mare za razliku između majke koja ljeti navrati na tjedan-dva i novog iPoda.
