Dok je nekada bilo zabranjeno govoriti o tim stvarima, naša je šira zajednica prešla dug put u smislu htijenja da osvijesti problem muškog nasilja protiv žena. Sve je teže ignorirati statistike koje pokazuju da se, primjerice, u Australiji svakoga tjedna dogodi barem jedno ubojstvo žene kao direktna posljedica ovog nasilja. Neizbrojno više ih je podvrgnuto trajnom zlostavljanju i teroriziranju. Jedna od pet djevojaka iznad 15 godina bit će u ovoj zemlji seksualno napadnuta tijekom svog života. To je jedna petina svih žena koje poznajete.
Frustirajuće je što postoje ljudi koji misle da se takve statistike ne mogu promijeniti. Umjesto prepoznavanja da se radi o problemu patrijarhata i neravnoteže moći, radije misle da je to dio ljudske prirode. To je kao da kažu – svi smo sada jednaki, a silovanje je samo dio toga.
Što ako žene koje su podvrgnute nasilju uzmu stvar u svoje ruke? Ne mislim na nasilnu odmazdu (premda, koja od nas nije fantazirala o tome kako će podivljati i smaknuti trećinu muške populacije, zar ne?) već odlučnim vraćanjem vlastite slobode? Što ako postoje i druga rješenja poput, eto na primjer, kreiranja cijelih zajednica koje se sastoje isključivo od žena i djece? U kojima žene zajedno rade na podržavanju i brizi o članicama svoje zajednice, i to tako da uskraćuju pristup svom prirodnom predatoru koji im predstavlja najveću opasnost – muškarcima?
Nedavni članak u The Guardianu predstavio je selo Umoja, smješteno na travnjacima sjeverne Kenije u području plemena Samburu. Selo Umoja je jedinstveno u ovoj regiji po tome što su ga osnovale i u potpunosti vode žene koje su pobjegle od potčinjavanja i zlostavljanja. Odlučnost starijih žena u zadaći da žene ostanu sigurne od fizičkog i seksualnog nasilja je toliko snažna da muškarcima čak nije dopušteno da žive u okolici sela.
Osnovana 1990., Umoja je djelo 15 lokalnih žena koje su preživjele silovanja britanskih vojnika. Selo je originalno bilo zamišljeno kao utočište za te žene (mnoge od njih su odbacile njihove obitelji te su bile podvrgnute daljnjem nasilju od svojih muževa u svrhu odmazde za silovanja), no sada Umoja prima “sve žene koje bježe od dječjeg braka, spolnog sakaćenja, obiteljskog nasilja i silovanja – što su kulturalne norme u plemenskoj zajednici Samburu”. Stanovnice sela su i žene koje su pobjegle od udaje u dječjoj dobi, od nasilničkih obitelji i redovnog fizičkog zlostavljanja. Jedna stanovnica Umoje se sjeća; “Dobila sam jednu kozu i vodu. Počela sam se osjećati sigurnom.” Druga kaže: “Ne želim nikada napustiti ovu podržavajuću zajednicu žena”.
Separirane zajednice su oduvijek postojale i obično se na njih nije gledalo s odobravanjem. Budući da u njima vidimo ‘sektašku pobunu’ (‘whataboutery‘) i otklon koji je ‘isključiv’, zbog zajednica koje vode i nastanjuju žene mnogi se ljudi osjećaju vrlo nelagodno. Čini se da postoji strah koji je pridružen ideji da žene ne samo da bi mogle poželjeti prijeći u zajednice koje zabranjuju pristup muškarcima, već i da bi u tome zapravo mogle uspjeti.
{slika}
Kada patrijarhat ne bi imao žene “pri ruci” da ih marginalizira i tako jača svoju moć, kako bi preživio? Nije slučajno što matrijarhinja Umoje, Rebecca Lolosoli, neprekidno dobiva prijetnje zbog uloge koju je odigrala u osnaživanju žena. Uostalom, prvi put je razmišljala o isključivo ženskom selu dok je ležala u bolnici gdje se oporavljala nakon što ju je grupa muškaraca premlatila zbog onoga što je govorila drugim Samburu ženama o njihovim političkim pravima.
Za The Guardian je prikaz Ujome napisala kolumnistica Julie Bindel te bi bilo neodgovorno ne spomenuti njezin ekskluzivistički stav prema trans ženama. Ako su ove izdvojene zajednice zamišljene kao utočišta ženama i djeci koje/a su žrtve rodno uvjetovanog nasilja koje podržava patrijarhat, trans žene bi svakako morale biti dobrodošle u njihove redove. Statistički, otprilike 50 posto transrodnih osoba doživljava seksualno nasilje tijekom svog života, a nebijele trans žene su posebno suočene s velikim rizikom od ovog oblika nasilja. Ako je smisao zajednica kao što je Ujoma pružiti sigurnost i slobodu ženama kojima je to oduzeto na razne dehumanizirajuće i nasilne načine, tada moraju biti otvorene za sve žene, bez obzira na njihovu rasu, fizičku sposobnost ili kromosomski status.
Postoji vjerojatnost da će koncept izdvojenih zajednica strašiti ljude koji ulažu u održavanje muške moći nad ženama. Naposljetku, ako neke žene pokazuju sposobnost da uspješno upravljaju svojom zajednicom i stvaraju vlastitu ekonomiju kao i društvenu i seksualnu slobodu (jer, što je posebno zanimljivo, žene Ujome i dalje imaju seksualne odnose s muškarcima – samo što je to zasnovano na njihovoj želji i pod njihovim uvjetima), što će onda spriječiti sve žene da krenu tim putem?
S obzirom na količinu nasilja kojem su podvrgnute žene, čini se nevjerojatnim što ne vidimo više ovakvih zajednica. U Australiji je ukidanje financijskih sredstava za izbjeglice koja su bila namijenjena privremenoj zaštiti žena i djece koji su pobjegli iz nasilničkih domova rezultiralo poražavajućim scenarijem u kojemu svaka druga žena traži sklonište. Separirana zajednica žena i djece zasigurno nije poželjna za svakoga – ali je iznimno privlačna nekima.
A ukoliko vas to plaši, probajte vidjeti kako je taj problem kompliciraniji nego što ste mislili/e.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
