U kanadskom gradu Edmontonu se od 2010. godine uspješno provodi kampanja protiv silovanja pod nazivom Don’t be THAT guy ili prevedeno Nemoj bit ONAJ dečko. Kampanja već više od dvije godine kroz postere podiže svjesnost o bilo kojem nekonsenzualnom seksualnom činu kao silovanju sa sloganima poput: ‘Samo zato što ne govorim ‘ne’, ne znači da govorim ‘da” i ‘Nije seks ako je ona u nesvijesti’, kao i gej varijantu postera ‘Nije seks ako se predomislio’.
Kampanja je nedavno naišla na svoju svojevrsnu anti-kampanju kada su po gradu osvanuli posteri koji parodiraju slogan Don’t be THAT girl odnosno Nemoj biti ONA cura. S posterima veoma sličnima ili čak istima koje koristi navedena kampanja protiv silovanja, anti-kampanja se oglasila sa sloganima poput ‘Samo zato što žališ zbog seksa na jednu noć, ne znači da nije bio konsenzualan. Nemoj biti ONA cura’ implicirajući tako da žene prijavljuju silovanje kao čin osvete i kako su same krive za silovanje.
Posteri koji su se proširili po gradu i kampusu Sveučilišta u Edmontonu izazvali su jake reakcije javnosti i vladajućih, koji su ocijenili da su posteri i pokušaj anti-kampanje tužni, te kako je gradski vijećnik Don Iveson napisao na svom Twitter profilu: “Moralno neodrživi, osuđujući i vrijedni prezira”.
Odgovornost za postere je preuzela grupa pod nazivom Muška prava Edmonton. Jedan od članova grupe koji se nije želio identificirati je objasnio kako su postavili postere zato što je po njihovom mišljenju silovanje postalo rodno vezano pitanje – isključivo za muškarce, a na njihovoj stranici kao obrazloženje navode slučajeve kada su muškarci lažno optuženi za silovanje osuđeni od strane društva, uništenih života, pa čak i ubijeni, a nisu bili krivi.
{slika}
Problematično je što ova parodija kampanje izjednačava žrtve i krivce. Postoje velike mentalne i emocionalne barijere koje žrtve silovanja prvo moraju premašiti da bi prijavile svoje napadače i to je cilj Edmontonove kampanje, olakšati žrtvama i pomoći im da lakše podnesu suđenje i situaciju za koju nisu nikako same krive.
Calgari zajednica protiv seksualnog zlostavljanja (CCASA) također je odgovorila na postere putem svog bloga: “Poster koji je pokušao imitirati postojeću Nemoj biti ONAJ dečko kampanju je prešao granicu koristeći netočne informacije u pokušaju da prenese način gledanja na silovanje koji je apsolutno lažan, netočan i 100 posto nekorektan”.
Karen Smith, izvršna direktorica Centra za seksualno napastovanje u Edmontonu je naglasila da se lažne prijave događaju iznimno rijetko. Slično bilo kojem zločinu prijavljenom policiji samo jedan do dva posto prijavljenih silovanja bilo je lažno. Vršitelj dužnosti inspektora Sean Armstrong je potvrdio te iste brojke u svom radu sa optužbama za silovanje. U četiri i pol godine kako se bavi tim poslom, Armstrong je naišao na jedan slučaj lažne prijave.
Iako je problem silovanja kompleksan i potrebno je od društva i institucija zahtijevati i dobiti dostatnu zaštitu žrtvama što se tiče apsolutno svih područja, od lakšeg prijavljivanja, psihološke pomoći i emocionalne podrške, potrebno je i zaštititi nevine osobe od lažnih prijava i pokušaja osvete. Ali, kampanja koju su pokušali provesti anonimci iz Muških prava je neprimjerena i nepotrebna jer se lažne prijave događaju iznimno rijetko. Među brojkama smo govorili samo o prijavljenim slučajevima, a što je s višestrukom brojkom neprijavljenih slučajeva? U društvu koje je već ionako sumnjičavo prema žrtvi napastovanja i silovanja ovi posteri su sramotni i nepotrebni, te ih treba maknuti, što je policija Edmontona već i učinila.
Podsjetimo, seksualno nasilje, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu spada u najteže zločine s najmanjim brojem prijava. Stalno se govori da na otprilike jedno prijavljeno silovanje dolazi između 15 do 20 neprijavljenih, a za neke malo drastičnije oblike seksualnog nasilja je još je više tamnih brojki.
Kako nam je objasnila osnivačica i koordinatorica Ženske sobe Maja Mamula u intervjuu: “Žrtve ne prijavljuju seksualno nasilje iz čitavog niza razloga. Između ostalog, neki od njih su upravo usko vezani uz prvi dio pitanja, a to je postojanje čitavog niza mitova i predrasuda o seksualnom nasilju. S jedne strane jedna od najtežih stvari je postojanje takozvanog mita o pravom silovanju. Od malih nogu nas uče da je silovanje nešto što se događa u mračnoj ulici, u napuštenom dijelu grada, usred noći, počinitelj je nekako nevidljiv, odmah ga prepoznate da je počinitelj, obavezno ima oružje kojim prijeti žrtvi, posljedice su teške tjelesne ozljede i ne znam što sve ne, i tako nas uče da je to silovanje. Nemojte hodati sami po noći, nemojte ići s nepoznatima, itd. S druge strane realitet je bitno drugačiji. Pokazuje se da je jedno od tri silovanja po danu, najčešće se ne zna gdje se događa silovanje – u domu žrtve, domu počinitelja, u zajedničkom domu, u kući ili vikendici prijatelja, u počiniteljevom autu. Najčešće nema oružja. Postoje prijetnje pri fizičkom silovanju zbog razlike u snazi, zapravo se te prijetnje događaju jer se žrtva potpuno ukoči i izbezumi. Najčešće se radi o poznatom počinitelju, više od 70 posto slučajeva žrtva zna počinitelja, ili joj je partner, bivši partner, poznanik ili prijatelj ili jednostavno nešto drugo. Vrlo rijetko se radi o nepoznatom počinitelju. Kao što sam rekla, nema oružja jer je prijetnja snagom dostatna. I samim tim kako je vrlo često zbog šoka i užasa nema ni velikog otpora, nema ni teških posljedica. Dakle, to je realitet. A onda se događa da žene vrlo često nazovu i kažu ‘ali ja nisam sigurna da je to bilo pravo silovanje’. Recimo, odu na spoj koji nema fizičkih posljedica, koji ima psihičke posljedice i vrlo često je to užasna muka da li je to stvarno bilo silovanje, da li to treba prijaviti, kako će završiti u zatvoru i slično. Još su najčešće žene koje su u većini slučajeva žrtve seksualnog nasilja sustavno učene ne prepoznavati takve stvari, siluje ju muž onda to nije silovanje jer je to neki sastavni dio bračne dužnosti, ako siluje partner ili dečko na spoju onda opet je najčešće to optuživanje žrtve. Osobno stvarno mislim, i to je jedan od razloga zašto radim ovaj posao, da je seksualno nasilje jedno od najvećih nepravdi u svemiru koje postoji. Ni za jedan drugi zločin, uključujući i nasilje u obitelji, nećemo imati situaciju da se žrtvi toliko neće vjerovati, da će se toliko preispitivati sve vezano uz nju, da će se preispitivati njeno ponašanje, njene odluke, njeni izbori. Konstantno će fokus pažnje biti na njoj a ne na počinitelju. Stalno će se tražiti na koji je način ona sama doprinijela tome što joj se dogodilo. Sama izazvala, sama htjela, poslije se predomislila. I vrlo često se to vidi upravo u obradi počinitelja, ide se u diskvalifikaciju žene kao svjedokinje, ili da laže – htjela je pa se poslije predomislila ili ne može zbog dečka, ili je teška kurva koja to radi sa svima pa je evo sad nešto drugo očekivala ili nije dobila novce ili ono što se također vrlo često koristi a to je da je luda, histerična, ovakva, onakva, neuračunljiva pa evo sad tu izmišlja nekakvu priču. Nažalost s time je okruženo seksualno nasilje, i to se u smislu mitova i predrasuda preslikava u sudski postupak. Jer svi ti ljudi koji rade u državnom odvjetništvu i drugim institucijama su naravno kao i mi socijalizirani u ovom istom društvu i samo sustavno prenose te predrasude. Nažalost još uvijek ih na matičnim fakultetima, na mjestima gdje se educiraju ljudi koji će danas sutra raditi sa žrtvama seksualnog nasilja ne educira o tome što je sve seksualno nasilje, koji su oblici, koje su posljedice, zašto žrtve teške traume uključujući silovanje mijenjaju iskaz danas na sutra upravo kao posljedica traume. Dakle, čitav taj niz stvari koje će onda oni kasnije koristiti protiv te žrtve”.
Svakoga dana u Hrvatskoj se prijavi minimalno jedno, a najčešće dva kaznena djela seksualnog nasilja. Žrtve su većinom djeca i malodobne osobe, pokazalo je istraživanje Seksualno nasilje u Hrvatskoj 2000. – 2010., koje je provela udruga Ženska soba.
Od 2000. do 2010. godine prijavljeno je ukupno 6.625 kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa čije su žrtve bile 6.685 osobe. Broj prijava po godinama varira od 461, koliko ih je primjerice bilo 2002., do 761 registrirane 2008. godine. U analiziranom desetljeću nije zabilježen značajan rast ni pad prijava. Ova stagnacija, međutim, nije dobar znak jer valja imati na umu da sva domaća i strana istraživanja pokazuju kako se seksualno nasilje rijetko prijavljuje.
