Ritam se života radnica i radnika u kulturi posljednjih dvije godine neosporno gradi na seizmičkim kretanjima hrvatskog političkog, koje je, čvrsto uhvativši europski konzervativni val, nastojalo one koji će se jednom petrificiranom modelu društva suprotstaviti, dispozicionirati, oduzevši im kako prostore, tako i druge alate koji bi im omogućili preživljavanje u epicentru. Medika, Zagrebački plesni centar i Kino Tuškanac tek su neka od problemskih mjesta koja stalno upozoravaju na stabilno lišavanje kulture njezina mjesta u društvu.
Međutim, ako je ona poznatija, zagrebačka politika sustavnog zanemarivanja umjetnosti, uspjela dovesti do povratnih reakcija, teško je ne zapitati se što je s onim umjetnicima i kulturnjacima koji uopće ne dospijevaju pod lupu jer ne postoji koncentrirani prostor koji bi tom lupom zahvatio – kako izgleda situacija u gradu potpuno podkapacitiranom izvedbenim prostorima, grada koji broji vrlo malo galerijskih i koncertnih prostora, a čiji se mehanizmi detekcije i predočavanja umjetničke scene (tek) grade?
Čini se pomalo nezahvalnim kritički zahvaćati poziciju Rijeke u trenutku u kojem se ona od drugih hrvatskih gradova razlikuje prema oznaci Europske prijestolnice kulture i time unaprijed osigurava za umjetnost privilegiran status naspram ostalih, no s obzirom da je i sam bid-book kojim je Rijeka istupila u prijavi EPK kretao od kontinuiteta procesa koji čine njezin kulturni, povijesni i uopće društveni identitet, u ovome je trenutku vrlo važno razmatrati kako se i na koji način, unutar i izvan reske granice institucionalnog, uspostavljaju infrastrukturna kolanja toga identiteta, odnosno, što je u životu riječke umjetnosti prethodilo i za što se može očekivati da će sustavom nasljedovati tako velik projekt.
Pozicija koju nastojimo otvoriti ona je dvostruke margine – margine na koju su pritisnute one za čiji se rad pretpostavlja kako može funkcionirati bez da za njega postoje uvjeti (jer se očekuje kako ga moraju same stvoriti) te margine unutar margine na koju su postavljene zato što su, spletom prirodnih slučajnosti i povijesno perpetuiranih nepravda, došle baš kao One.
Istraživanje Selme Banich i Nine Gojić u sklopu programa Prostora Plus Oblikovanje izvedbe, situaciju u kojoj žive umjetnice svih dobi u Rijeci nastoji učiniti opipljivijom kako bi se položaju ženskoga rada u kulturi umjesto tek pretpostavljenih predodžbi o djelovanju, podarila vidljivost i, u procesu koji se sastoji od upitnika, serije razgovora i publikacije, prijeko potreban model koji preko pojedinačnog uočava zajedničke tendencije.
