Studentski protesti u Srbiji, na beogradskom Filozofskom fakultetu na kojemu je na snazi blokada nastave, sada već traju više od mjesec dana. Revolt studenata/ica potaknule su izmjene Zakona o visokom obrazovanju koje idu na štetu studentima/icama i njihovim studentskim pravima, a o kojima studenti/ice nisu bili obaviješteni od Uprava fakulteta do samog početka nastave.
Radi se ovdje o očitom kapitaliziranju znanja i prava na studiranje potaknutom mjerama štednje koje podrazumijevaju smanjivanje plaća u javnom sektoru, pooštravanje uvjeta studiranja u kontekstu dodatnog financijskog opterećenja studenata i privatizaciju javnog prijevoza koja kulminira svrstavanjem neplaćanja karte za usluge istog u prekršaje. U ovakvom socijalnom kontekstu uvedena je bolonjska reforma na klimavim temeljima, a u svrhu većih financijskih proračuna za vladajuće. Iako bolonjska deklaracija načelno ne podrazumijeva financijsko izrabljivanje studenata/ica – ona to kroz vizuru neoliberalne države zasigurno jest.
Tragom navedenoga, izmjene Zakona o obrazovanju podrazumijevale su smanjenje minimalnog broja ispitnih rokova sa šest na četiri, ukidanje plaćene apsolventske godine za studente/ice koji su na četvrtoj godini brojem bodova ostvarili pravo na plaćenu apsolventsku godinu, naplaćivanje prijavljivanja preko 60 bodova studentima/icama koji imaju pravo na besplatno obrazovanje. Studentski zahtjevi, osim isticanja nužnosti za vraćanjem stanja na ono prethodno reformi, odnosili su se i na ostale izmjene, odnosno da prva ispitna prijava bude besplatna za sve, a da svaka naredna iznosi 100 dinara, umjesto aktualnih 420 dinara te da studenti/ice upisani 2006. godine nastave studirati po statutu te godine.
Iz navedenog je razvidna skromnost studentskih zahtjeva koji se od samih početaka nalaze u defanzivnom tonu, boreći se protiv novih financijskih nameta koje država od njih i njihovih obitelji potražuje, a odnose se na studente/ice koji/e su već ostvarili pravo na besplatno školovanje.
“Unatoč višestoljetnoj tradiciji besplatnog visokog obrazovanja, bolonjski sistem studiranja poslužio je istovremeno i kao opravdanje neoliberalnoj državi da ne ulaže u neprofitni sektor i kao sredstvo intenzivnog prodora neoliberalne ideologije, zahvaljujući čemu stečeno znanje, odnosno fakultetska diploma zaista bivaju shvaćeni kao roba koja se trampi za određenu poziciju na tržištu rada. Logično je da u takvoj ekonomskoj i ideološkoj klimi studenti i studentice ne prepoznaju ni visoko školstvo kao javno dobro i izvjestan socijalni motor ni sebe kao relevantan politički subjekt”, objašnjava Jelena Lalatović za portal Marks21.
Nakon artikuliranih zahtjeva studenata/ica te nemogućnosti komunikacije s nadležnim institucijama, 9. listopada studenti/ice Filozofskog fakulteta u Beogradu pokrenuli su blokadu nastave, koja još uvijek traje. Razlog tomu je nezainteresiranost Uprave fakulteta da sa svojim studentima/icama iskomunicira rješenje i pozitivno odgovori na njihove zahtjeve te im omogući neometano slušanje predavanja.
Ubrzo je došlo i do prestanka suradnje Studentskog fronta i samoorganiziranih studenata sa SKONUS-om radi njegovih političkih interesa i djelovanja koja nisu išla u prilog boljitku studentskog položaja. Nakon velikog studentskog okupljanja i protesta održanog 15. listopada na kojemu se okupilo oko 2000 studenata i studentica s brojnih fakulteta u Srbiji, a u organizaciji Studentskog fronta, Zbora Filozofskog fakulteta i Saveza studenata Beograda, na protestu ispred Ministarstva prosvjete 21. listopada brojnost studenata/ica bila je nemjerljivo manja. No, svojevrstan dogovor s Ministarstvom je postignut te je ispunjena većina studentskih zahtjeva.
Blokada nastave Filozofskog fakulteta ostaje tako izoliran proces (zbog neispunjavanja krucijalnog studentskog zahtjeva da studenti koji imaju pravo na besplatno školovanje ne plaćaju prijavljivanje bodova iznad 60 te zahtjeva za smanjenje cijene jednog ESPB boda) koji zbog raznih razmirica i neslaganja unutar samog pokreta ne uspijeva postići dogovor s Upravom. Najveća odgovornost, ističu studenti/ice Filozofskog fakulteta, leži na Upravi i dekanu FF-a koji već šest tjedana odbijaju bilo kakvu komunikaciju sa studentima/icama te im tako onemogućavaju pohađanje nastave.
Samoorganizirani studenti/ice Filozofskog fakulteta od početka blokade nastave 9. listopada organiziraju alternativnu nastavu u kontekstu filmskih maratona, predavanja, radionica i prezentacija te društvenih igara. Odluke o daljnjem tijeku blokade donosi novoosnovano studentsko tijelo – Studentski zbor – na kojemu putem direktno-demokratskog odlučivanja svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje, potiče se diskusija i međusobno uvažavanje argumenata. Tijekom blokade, Uprava FF-a je, osim ignoriranja studentskih zahtjeva, pokazala spremnost i na represiju, odnosno osobne prijetnje, disciplinske prijave i fizičku agresiju od strane zaštite fakulteta.
Svakako je potrebno ovu studentsku borbu sagledati u širem socijalnom kontekstu te se osvrnuti na kritiku ljevice o skromnosti i izoliranosti studentskih zahtjeva. U tom kontekstu ističe se da se studentska borba može legitimirati, afirmirati i dobiti na značaju jedino u okvirima šire lijeve borbe protiv neoliberalnog napada na neprofitni sektor, tj. protiv pretvaranja javnih dobara u klasnu privilegiju. “Još uvijek nije kasno da se zauzme takav smjer, jer uvjeti života iz godine u godinu drastično padaju, a mjere štednje uzimaju svoj danak. Suština, ali i sudbina studentskog pokreta 2014. ovisi o tome hoće li većina odlučiti otići dalje od službenih studentskih predstavnika i proširi borbu na nova polja”, piše J. Lalatović za portal Marks21.
Da se nazire ovakav zaokret u studentskoj borbi te osvještenost studenata/ica o nužnosti šire platforme socijalnog djelovanja, vidljivo je u studentskoj podršci radnicima KSR-a (Kola za spavanje i ručavanje) koji štrajkaju na Željezničkoj stanici u Beogradu zbog neisplaćenih plaća tijekom 12 mjeseci. Studenti/ice Filozofskog fakulteta izjavili su kako “samoorganizirani studentski pokret smatra da je većina problema koji pogađaju grupe u protestu proizašla iz neadekvatne raspodjele državnih budžetskih sredstava”. Ovakvi stavovi – postavljanje studentskih zahtjeva kao socijalnih unutar borbe protiv politike štednje – nisu bili dijelom studentske borbe na samome početku blokade zbog čega mnogi smatraju studentsku borbu netransparentnom i nedovoljno artikuliranom, s obzirom da je borba protiv politike štednje esencijalno politička borba, a sam studentski pokret je od samih početaka protesta inzistirao na strogoj apolitičnosti.
Dakle, iako postoji nužnost za saniranjem određenih posljedica aktualnih politika, neophodno je da studenti/ice razumiju transformativni proces u polju visokog obrazovanja, ali i u širem društvenom kontekstu te da se postave shodno tom kontekstu. To podrazumijeva povezivanje s drugim društvenim akterima koji, isto tako, trpe posljedice neoliberalnih politika. “To se svakako ne može postići u startu kada treba krenuti od konkretnh izvodljivijih zahtjeva, ali u perspektivi se mora raditi na povećanju pritiska na vlasti, kako bi sačuvale sve one socijalne beneficije i radnička i studentska prava koja se ukidaju”, eksplicirala je studentica Marija Jakovljević u razgovoru za S4S portal.
A detaljniji prikaz studentskih protesta i studentske borbe u Srbiji za Libelu.org dali su u izjavi članovi i članice Studentskog fronta – jednog od organizatora ovogodišnjih studentskih protesta.
Možete li precizirati zbog čega su točno pokrenuti studentski protesti i koji su vaši zahtjevi?
Uzrok studentskih protesta jeste ogromno nezadovoljstvo usvojenim izmenama Zakona o visokom obrazovanju. Među zahtevima možemo razlikovati: zajedničke i partikularne, kao i kratkoročne i dugoročne. Partikularni zahtevi su bili usmereni na uprave pojedinih fakulteta i probleme koje studenti imaju na lokalu, tj. sa svojom upravom. Zajednički zahtevi jesu oni koji su ujedinili sve studente u borbi protiv izmena zakona u kome su posebno problematične odredbe kojima se ukida budžetski finansiran apsolventski staž i smanjuju budžetske kvote za master. Za Studentski front svi ti zahtevi su kratkoročni. Dugoročno, cilj SF-a je ukidanje retrogradne bolonjske deklaracije i uvođenje sistema potpuno besplatnog (javno finansiranog) obrazovanja.
Koji su sve fakulteti u Srbiji sudjelovali u protestima, odnosno koliko su protesti bili strukturno i organizacijski jedinstveni?
U protestne aktivnosti bili su uključeni svi fakulteti i univerziteti u Srbiji; 1. oktobra protesti su održani u Beogradu i Nišu, 7. oktobra protestima su se priključili studenti u Kosovskoj mitrovici, Novom Sadu, Kragujevcu, a 8. oktobra u Novom pazaru. Zajednički zahtevi jesu bili zastava koja je ujedinila sve studente i studentske organizacije. Međutim, nemaju sve studentske organizacije iste ciljeve, niti su – kako je praksa pokazala – bile spremne da ostanu dosledne do kraja u borbi. Studenti/ice su pre svega rukovođeni materijalnim interesima i potrebama koje diktiraju oni problemi koji trenutno ‘gore pod nogama’. Stoga su široke mase studenata/ica pre svega sledile one organizacije koje vode beskompromisnu borbu za te interese, u prvom redu – Studentski front, koji je borbi ostao dosledan do kraja.
Često se ovogodišnjim protestima prigovarala studentska apolitičnost – kako to komentirate? Naime, na kojoj razini i u kojim aspektima je trenutna studentska borba kompatibilna sa sveopćim socijalnim stanjem u Srbiji i s ostalim radničkim protestima, poput nedavnog protesta prosvjetnih radnika?
Studentska borba se ne sme završiti na ‘ekonomizmu’. Pitanje studentskih problema i studentske borbe nikako nije izolovan problem u društvu. Novim nametima na studente/ice direktno su ugroženi i radnici/ice jer se od njih očekuje da plaćaju sve skuplje školarine i takse od sve manjih plata. S druge strane, udari na radnike/ice pogađaju i studente/ice jer je današnji status radnika/ica budući status studenata/ica. Problemi sa kojima se suočavaju studenti/ice i radnici/ce posledica su mera štednje koje nameće kriza kapitalizma. Za tu krizu studenti/ice i radnici/ice nisu odgovorni, već sistem koji je uzrokuje. Mi se, kao organizacija, zalažemo za jedinstveni front studenata/ica i radnika/ica u borbi za širu društvenu transformaciju koja će rešiti probleme obrazovanja, zdravstvene zaštite, nezaposlenosti itd. Međutim, studenti/ice kao intelektualna omladina, iako bitan – ne mogu biti ključan element te borbe, niti to može radnička omladina. Ono što Srbiji zapravo nedostaje danas – jeste klasno orijentisani radnički sindikat.
Kako komentirate točke prijepora i neslaganja unutar studentskih prosvjeda, odnosno, zašto je došlo do razilaženja SF-a i samoorganiziranih studenata od djelovanja SKONUS-a i njihova ‘dogovora’ s Ministarstvom prosvjete?
SKONUS je predstavničko telo studenata/ica osnovano od strane države. Kao takvo, ono i ne može adekvatno da se suprotstavi novim nametima vlade. Tradicionalno, SKONUS izigrava poverenje studenata/ica, prihvatajući kompromise koji su štetni po njihove interese. Tu organizaciju država zapravo koristi u svrhe kontroliranja studentskog nezadovoljstva i pasivizacije studentske borbe, a sami predstavnici SKONUS-a jesu omladinski kadrovi stranaka koje su na vlasti. Dok je procedura usvajanja izmena Zakona o visokom obrazovanju bila u toku, SKONUS se nije oglašavao. Studentski front je upozoravao na štetnost novog Zakona još za vreme letnje pauze, a konkretne poteze preduzeo je čim je to bilo moguće – 1. oktobra, upravo onda kada počinje nova akademska godina. Studentski front je pozivao SKONUS na saradnju i potvrdu u borbi za materijalne interese studenata/ica – time ih pozivajući na odgovornost u vršenju svoje dužnosti.
Odgovor smo dobili tek nakon naše prvooktobarske inicijative i simbolične protestne šetnje do Skupštine Srbije. Iako je Studentski front već 1. oktobra najavio velike demonstracije za 15. oktobar, predlog SKONUS-a je bio da se na protest izađe 7. oktobra. SKONUS je na sve načine pokušavao da izbegne 15. kao ključan datum. Sedmog oktobra smo izašli zajedno na protest, dogovor tada nije postignut jer polovična rešenja za nas nisu bila prihvatljiva. Međutim, dva dana kasnije predsednik SKONUS-a, Danilo Jeremić, je na svoju ruku i nezavisno od ostatka ovogodišnjeg studentskog pokreta prihvatio prividna i polovična rešenja koje je ponudio ministar Srđan Verbić. Spomenuta rešenja su prividna i polovična zato što ona ne podrazumevaju uredbe koje bi bile obavezujuće i čije bi kršenje od strane fakulteta podrazumevalo sankcionisanje, već se odnose na tzv. ‘preporuke’ Ministarstva upućene fakultetima. Preporuke kao forma saveta nisu obavezujuće i niko ne snosi posledice ako se ne rukovodi njima. Zato smo mi zahtevali uredbe, te smo nastavili proteste poslije ovog sramnog i po studente/ice štetnog dogovora. To smo krunisali velikim protestom 15. oktobra i pokazali da borbu vodimo dosledno i do kraja.
Kako komentirate nasilne napade na studente i studentice i pokušaje opstruiranja blokade nastave na Filozofskom fakultetu?
Nasilni napadi su bili instrumentalizovani od strane državnih struktura. Njih su izvršili pripadnici ‘Srbske akcije’ – ozloglašene naci-fašističke organizacije. Činjenica da su napade izvršili fašisti jasno razotkriva cilj tih napada. Istorijsko iskustvo nas uči da je fašizam alternativa predstavnika krupnog kapitala za neuspehe liberalne demokratije. Klasni sukob do koga nužno dolazi u vreme sistemske krize kapitalizma, fašističke organizacije nastoje rešiti u interesu vladajuće klase. Njihov napad na studente/ice u protestu, u prvom redu na istaknute predstavnike/ice Studentskog fronta, jasno otkriva njihov cilj – da mogućnost za visoko obrazovanje ostane, i sve više postane, isključivo privilegija bogatih.
Je li postignut konačan dogovor s Ministarstvom (koji su zahtjevi od traženih ispunjeni, koji ne)? Koliko su studenti i studentice postigli ovim protestima – je li daljnja borba nužna i u kojemu smjeru?
U konačnici Ministarstvo je bilo prinuđeno da ispuni glavne zahteve studenata/ica, a ogromna većina fakulteta je ustanovila praksu koja se slaže sa studentskim zahtevima. Ova borba je svakako predstavljala defanzivu, tj. odbranu trenutnog studentskog standarda – borili smo se da stvari ostanu kakve su bile. Međutim, studentima/icama tek predstoji ofanzivna borba. Studentski standard je danas daleko od zadovoljavajućeg. Ministarstvo svake godine donosi nove namete, favorizuju se privatni fakulteti i njima se dodeljuju određena novčana sredstva, što je protivustavno. Obrazovanje je danas u Srbiji sve više privilegija bogatih. Bolonjska deklaracija, zbog svoje selektivnosti nastavnog sadržaja ugrožava kako kvalitet obrazovanja, tako i kvalitet svršenih kadrova, za koje ne postoji sigurnost radnog mesta. Daljnja borba Studentskog fronta proizilazi iz opšte strategije naše organizacije – direktan udar na ‘bolonju’, s ciljem uvođenja besplatnog obrazovanja – na čelu sa studentima/icama, a u savezu sa radnicima/cama i radničkom omladinom.
Što se situacije na Filozofskom fakultetu tiče – blokada i dalje traje, budući da oni još uvek imaju problema sa svojom upravom i zahtevima koje su pred nju postavili. Pitanje je hoće li ta borba postići rezultate, a uzrok tome jeste sama forma borbe. Studentski front podržava studentske zborove kao progresivan metod organiziranja. Međutim, dosadašnja iskustva zborova, odnosno plenuma u Hrvatskoj i Srbiji pokazala su da takva vrsta organizovanja pati od ozbiljnih nedostataka. Direktno-demokratsko organizovanje ne može postići čvrstu i koherentnu organizacionu disciplinu rada. Osobna odgovornost ne postoji, već se uvek krije iza odgovornosti kolektiviteta. Strogo uzevši, ni sam kolektivitet ne postoji – već je zbor/plenum heterogeni agregat raznoraznih grupacija koje pokušavaju njime da ovladaju. Ti i mnogi drugi problemi simptomatični su za ad hoc organizovanje koje nastaje kada problemi postoje i nestaje kada oni izgube na aktuelnosti. Da bi borba bila uspešna, neophodna je bolja organizacija zbora, na čelu sa štrajkačkim odborom koga čine predstavnici/ce koji/e se mogu pozvati na odgovornost i smeniti ukoliko ne rade u interesu studenata/ica. Takođe, potrebna je i čvrsta veza sa organizacijom koja se bori svakodnevno, kakva je upravo Studentski front. Jedino organizovana svakodnevna borba može postići rezultate. Takva borba za svoj konačni cilj mora postaviti parolu ‘Za obrazovanje dostupno svima’, što u praksi znači upravo besplatno, odnosno javno finansirano obrazovanje.
