U fokusu

U susret drugom Maršu solidarnosti

Koliko solidarnosti?

Koliko solidarnosti?

Grčka,  Pride, Gorenje, bagerist Džo…?

Kako bi vi nastavili sljedeći niz ? Da li su to riječi koje i vas asociraju na solidarnost, ili vi prvo pomislite na nešto drugo, možda na neki telefonski broj sa 060?

 

Gore navedeni pojmovi su prve asocijacije na spomen solidarnosti sudionika/ica jučerašnje diskusije u knjižnici Bogdan Ogrizović u Zagrebu, gdje je Heinrich Boell Stiftung  okupio aktivističko-teorijske snage u diskusiji na temu “Solidarnost u krizi-kriza solidarnosti ?”.  Andrej  Kurnik, Sanjin Bužo, Mima Simić, Šefik Tatlić i Marko Strpić pokušali su dati odgovor (i ne samo odgovor nego i “upute za daljnje djelovanje”) na pitanja: Što je uopće solidarnost, da li postoji i kako se manifestira u ovom našem “regionu”?

 

Nažalost, većina primjera sudionika/ica je ukazivala na manjak solidarnosti u ovom dijelu Europe.

Prema riječima Andreja Kurnika, u Sloveniji su imigranti i “izbrisani” izloženi diskriminaciji. “Kolonijalna dominacija” koja je zavladala nakon osamostaljenja proizvela je značajan broj “isključenih”.

Sanjin Bužo ističe problem kolektivnih predrasuda u Jugoistočnoj Europi koje su potencirane slabim protokom informacija između gradova/zemalja. U Beogradu ne znaju što se zbiva u Tirani, u Sarajevu ne znaju što se događa u Ljubljani.

Osim problema sa solidariziranjem s drugima i drugačijima, postoji problem i unutar samih diskriminiranih grupa. Najbolji primjer za to je nedavna situacija u Sloveniji gdje su radnici i radnice Gorenja organizirale/i divlji štrajk u kojem ih sindikat nije podupro.

 

Ni lezbijska i gej populacija nije imuna na “ne-solidarnost”.

Mima Simić je naglasila problem kod održavanja “Internacionala Pride-a” 2006. u Zagrebu, kada se dio pripadnika LGBTIQ zajednice ogradio od  takvog koncepta Pride-a.

Ono od čega su se ogradili je zapravo “širenje područja borbe” na prava manjina generalno. Ćirilica i petokraka na plakatu nisu bili dio “njihove borbe”.

 

Glavni problem kod pitanja “Koliko solidarnosti?” je podjela na vašu i našu borbu, na nešto što me se tiče i nešto što me se ne tiče. Odnosi moje, tvoje, vaše i naše direktno su povezani sa politikom identiteta. Ukoliko se i same/i identificirate kao manjina, da li je veća vjerojatnost da ćete se solidarizirati sa nekom drugom manjinom?

Privatizacija je zahvatila i sferu solidarnosti. Ubrzani tempo života, obaveze, prezaposlenost  i ostale fraze koje služe kao alibi za “ne-imanje” vremena proizvele su novovjeki fenomen “cyber solidarnosti”. Na Facebook-u označite što podupirete, proslijedite par mailova u kojima netko traži pomoć, nazovete par brojeva na 060, i građanska dužnost je obavljena.

Uz to se naravno trebate nadati da voditelj kviza u naletu emocija ne prozove nekog od primatelja donacija.

I što dalje sa solidarnošću, ostaviti je u sferi empatije, altruizma, voluntarizma i ostalih relativiteta. Ili je pak dovoljno samo bivati u sferi cyber solidarnosti.

Kako spriječiti da nas ne zadesi sudbina Niemoellerovog junaka, koji nije ništa rekao kad su dolazili po komuniste, židove, sindikaliste i katolike pa naposljetku kad su došli po njega nije imao tko reagirati?

Bez solidarnosti, jako teško.