Druga polovica devedesetih bile su godine formiranja mog pogleda na svijet i život. Rat je završio, privatizacija uglavnom obavljena, zemljom upravlja Tuđmanova kamarila, a leševi te vlasti plivaju na sve strane. Jedino Feral i Stojedinica pokazuju svjetlo, put, nadu da može i mora biti drugačije, i pokazuju to puno više i žešće od bilo kakve formalne političke opozicije. Moja krhka adolescentska dob upijala je svaku pročitanu i izgovorenu riječ prihvaćajući ih kao apsolutne istine. Feral se nije bacao, on se brižljivo čuvao, a 101 se nije gasio. U vrijeme prosvjeda na Trgu bila sam još u dobi kada bez dopuštenja ne mogu izaći u grad pa sam sve slušala sjedeći na podu svoje srednjoškolske sobe. Zato sam mogla otići na koncert za spas Ferala početkom dvijetisućitih. To je bilo prije nego što se brižljivo njegovani kult ličnosti srušio.
Jednog sam dana kupila Feral i u njemu našla tekst o događaju kojem sam prisustvovala i čak možda (pravdajući njegovo visočanstvo Feral i danas) nije toliko ta informacija bila lažna koliko diletantski obrađena, zlonamjerno protumačena i pretenciozno iznesena. Čitala sam i čitala i čitala taj tekst, ali on uporno nije htio biti točan i besprijekoran kakvi bi tekstovi u Feralu morali biti. Stojedinica je počela gubiti svoj sjaj u mojim očima negdje sredinom dvijetisućitih kada je eter postao poligonom marketinga – što ekonomskog, što političkog. Sada više nisam sigurna da je ironija to što su oba glasnika slobode i demokracije pala nakon što smo se konačno riješili autoritarnih devedesetih. Možda od kulta stvaranog oko njih nismo vidjeli što se događa, i nismo željeli znati.
Kako god bilo, danas mi se čini da sam na neki način odrasla na lažnim idealima i sasvim pogrešno sam ljuta na Feral i 101 i ljude koji su, kako to već samo ljudi znaju, uništili i uprljali… Što zapravo? Nešto što su sami i stvorili. Bezrazložno, kao i mnogi, imam osjećaj da sam i ja stvarala te medije, da su oni i moje vlasništvo. A nisu. Naravno da nisu. Ne umanjujući njihov doprinos stvaranju koliko toliko normalne, slobodne i demokratske lijepe naše, to su bila samo dva medija, dva poduzeća, koja su imala neke vlasnike koji kao i svi drugi vlasnici na ovome svijetu imaju svoje interese, iracionalne ideje i taštine. Nekako je ispalo da je ovo zadnje prevladalo u slučaju Ferala i 101, ali vjerojatno i moraš biti poprilično tašt za ganjanje “istina” i razotkrivanje “laži”. Da im je na prvom mjestu bio samo interes, onda bi i oni, kao mnogi drugi, bili sasvim zadovoljni sa “sisama i guzicama” na naslovnicama i jeftinim pošalicama u eteru.
Nije da je cijela generacija ogrezla u cinizmu samo zato što su nam Idoli i Učitelji završili u stečaju s pokojom kaznenom prijavom, ali definitivno su tome pomogli. I to ne zato što su i sami promovirali cinizam kao životni pogleda na svijet, nego zato što su postali one laži koje su razotkrivali.
