Kažu da je Marco Polo iz naših krajeva. Znači da se da se na ovim zemljopisnim širinama i dužinama svakih cca. 800 godina pojavi netko s intenzivnim svrbežom u dupetu i dovoljno odvažnosti da otputuje u nepoznato i donese novosti iz drugih svjetova. Da je Marco kojim slučajem rođen u ovo doba, vjerojatno bi kao klinac skupljao sve moguće sličice životinjskih carstava, preko interneta bi učio strane jezike tipa farsi, čukčijski i zulu, a na Facebooku bi imao petstotinjak frendova sa svih kontinenata. Međutim, dečko bi svejedno u svakoj mogućoj prilici dignuo sidro i otputovao negdje daleko. Što dalje i na što duže vrijeme.
I ta bi mu bila dobra.
Jer, kad se ode negdje dalje, i još kad se na neko pristojno vrijeme zaista živi u tom dalekom svijetu, ova naša mala, frustrirana zemljica izgleda komično zaklopljena u svoje gluposti i iluzije. Recimo, kad se iz neke sjeverne zemlje pogleda na jug prema Zagrebu ili Zadru, totalno je nejasno kako se ljudi mogu pomlatiti zbog izgovorenog ‘ije’ i ‘e’ ili kako se danima ozbiljno može raspravljati o opravdanosti izrečenih blesavoća u showu HTZ. Još je nejasnije kako se može svakodnevno rasipati milijardu riječi i barem duplo više džula energije na vladinu traljavu politiku, a da vlada svejedno ostaje ista i nedirnuta. Kao i ta politika za koju ćemo opet glasati na idućim izborima. Zapravo je nekakvom prosječnom sjevernom gledatelju najveća misterija što tu na jugu imamo stotine nedovršenih priča u kojima beskonačno trošimo vlastitu pamet i postojanje. Svaka priča nam ima impozantni uvod, hičkokovski zaplet i čudesne story-rukavce, ali nikada i rasplet.
I sad, … što sad? Jasno da Petra Perić iz Huma ili Shpejtim Gjurleka iz Varaždina ne mogu doći kod Ban Ki-moona i reći ‘Hello, gospon generalni. Meni je dozlogrdilo da mi zemlja ne napreduje pa od danas ja preuzimam Hrvatsku. Za par dana ću uvesti red, od Čakovca do Dubrovnika će teći med i mlijeko, a vi samo objasnite ekipi iz EU-a, MMF-a i CIA-e da je sve u redu.’ Dakle, to ne. Međutim, ima stvari koje i Petra, i Shpejtim, i Zoran, i Vatroslav, i Barica …. mogu napraviti. Za početak, svi mogu nesudjelovati u stvarima koje ne valjaju. Ne bi čovjek vjerovao, ali tako se zaista negdje drugdje i radi.
Recimo, je li Baričina firma već mjesecima u banani i ne isplaćuje plaće? Je. Je li Barica ostala doma i rekla da ne ide na posao dok ne dobije svoje plaće od veljače, ožujka, travnja … ? Nije. Why the hell not? Nada se čudu i 155. po redu državnoj pomoći u vidu priznatog staža za koji nitko nije plaćao. Neki današnji Marco Polo bi nam možda otkrio da se u pametnijim zemljama vlastiti rad više cijeni. Tj. igra se po principu ‘Dogovorili smo rad za plaću. Prema tome, nema plaće – nema rada.’
Je li Petra dobila nemoralnu ponudu od svog doktora: ‘Gospođo draga, lista čekanja za vaš zahvat je dugačka, a vi ste na broju 123. Doduše, možete si malo pomoći s 1000 kn za 20 mjesta pa ako hoćete, …’ Je li ga prijavila policiji? Nije. Zaključila je da u svom gradu neće imati više nijednog doktora koji bi je primio ako ovoga cinka. Legenda kaže da korupcija nestaje kad ljudi odbiju sudjelovati u njoj, ali Petra još nije čula za taj happy-end.
Je li Vatroslav novinar u mediju koji je jadan i kukavan i koji svakodnevno zaglupljuje narod? Je. Je li Vatroslav dao otkaz i otišao u metalce, čistače, trubače, poljoprivrednike…? Nije. I dalje pišucka naručene člančiće za svoju tupoglavu novinu iako sam kaže da sudjelovanjem podržava i pomaže stanju da ostane sranje. Vidi on na internetu da drugdje postoje i pametne novine i vijesti, ali zašto bi on bio prvi koji će ovdje nešto pokrenuti?
I tako, zrno po zrno, mijesimo si pogaču od dre… (biiip) …. , a istovremeno očekujemo na svom stolu tortu od jagoda i čokolade. Okrutna istina je, nažalost, da jagode treba uzgojiti, pobrati, oprati i tutnuti u jednako pomno pripremljeno tijesto. Da, i čokolada zahtijeva svoj dio procesa o kojem uopće ne treba ni govoriti. Dakle, sve dok se ne ohrabrimo krenuti u nepoznato, otkriti neke nove torte, špagete i sladolede, strpljivo ih pripremati i usavršavati, nećemo si baš s puno sreće moći govoriti …
Dobar tek.
