Jučer sam u Beogradu sudjelovala u prvom lezbijskom maršu koji je organiziran isključivo za žene s ciljem promocije lezbijskih prava i povećanja vidljivosti lezbijka u društvu. Lezbijski je marš organiziran u sklopu Lezbejskog prol(j)eća – događaja koji je okupio više od 100 žena iz Srbije, regije i svijeta. Sva četiri dana bila su ispunjena raznolikom lezbijskom i feminističkom tematikom: izložbom fotografija, projekcijama filmova, diskusijama, radionicama i partyjima.
Okupljanje pred marš odvilo se u Pionirskom parku, a sve do samog kretanja povorke osjećala se određena doza napetosti. Organizatorice su bile pod velikim stresom, što zbog misli koliko će se žena uopće ohrabriti pojaviti na maršu, što zbog straha hoće li nas netko napasti. Ekipica nas žena iz Hrvatske koje smo došle kao podrška razumjele smo tu napetost što zbog dosadašnjih događanja u Srbiji što zbog iskustava iz Splita.
No, kako je povorka krenula, tako je strah nestao. Osim nekoliko osoba koje su svojoj djeci stavljale ruku preko očiju, nisam zapazila niti jedan ružni pogled, a kamoli nešto drugo. Prolaznici/ice su nam mahali/e i smješkali/e se. A kako i ne bi, kad smo bile vesele, raspjevane, šarene i glasne 🙂
Ne znam da li je to do jakog policijskog osiguranja pa neugodnih iskustava nije bilo, ali nekako želim vjerovati da samim stavljanjem LGBT tema u javni prostor, outanjem, vidljivošću, zaista rušimo te zidove hobofobije i namećemo se kao ravnopravni/e članovi/ice društva.
Ana Pandej,aktivistkinja i jedna od organizatorica Lezbejskog proleća, kaže: ‘Program Lezbejskog proleća je trajao četiri dana iz potrebe da nađemovrijeme i otvorimo prostor za lezbijke odavde, iz regije i Europe, da sedruže, razmjenjuju iskustva i znanja. Tematski lezbijski događaji ovakog sadržaja i obujma ne postoje na našim prostorima i bilo nam je bitno daomogućimo ovaj prostor za ovakvu vrstu povezivanja.Lezbijski marš koji predstavlja vrhunac programa Lezbejskog proleća smo organizirale jer smatramo da su lezbijke generalno višestrukonevidljive u društvu. Mi smo tu, na protestima, a nema nas. Na radničkim protestima, na ženskim protestima, na Prajdu… Nigdje nema lezbijki i uvijek je neka druga scena u prvom planu. Za mene je to najveći razlog zašto Lezbijski marš. Izuzetno je važno da žene generalno, prvenstveno lezbijke, a onda i sve drugarice koje su heteroseksualne, biseksualne, kvir, zauzmu javni prostor same.’
{slika}
Lezbejsko proleće je organizirano u sklopu Svjetskog marša žena, koji je ovih dana u sklopu Feminističkog karavana bio u posjeti Beogradu, a za vikend stiže i u Zagreb.”Feministički karavan čine feministkinje udružene oko antikapitalističkih vrjednosti i žele doći do žena širom Europe koje rade bitne stvari u svojim lokalnim sredinama, stvari koje donose promjene u svijetu. Nama je jako bitno da smo u okviru osam meseci koliko ćemo putovati, od ožujka do listopada ove godine, našle prostor i vrijeme da govorimo o lezbijskoj egzistenciji”, izjavila je Marion Lafon iz Feminističkog karavana.
“Ovim primjerom, mi smo rekle ‘Ne’ -želimo da budemo vidljive i da osvajamo javne prostore i ulicu, i tosmo i uradile prethodna četiri dana. Današnjim izlaskom na ulicu pokazujemo da nismo uvezene sa Zapada, mi postojimo u ovoj zemlji, mi smo građanke ovog društva i mi gradimo ovo društvo i trudimo se da se navikne na promjene. Promjene su tu kada ljudi shvate koliko je politička opresija vezana za žene, a onda tek za lezbijke ustvari sveprisutna. Danas smo iskoračile iz toga i rekle da nećemo biti u sistemu koji nas tlači, a time, svjesne smo, postajemo i prijetnja. Ovim danas i cijelim programom pokazale smo našu snagu i činjenicu da smo potpuno sposobne i spremne da mijenjamo društvene okolnosti. To, naravno, nije lako, ali put je tek pred nama”, govori Zoe Gudović, aktivistkinja i jedna od organizatica Lezbejskog proleća
Marš je završio u Centru za kulturnu dekontaminaciju, u kojem su aktivistkinje čitale pjesme Čarne Ćosić. Kroz smijeh, a i pokoju suzu radosnicu, proslavile smo žensku moć, hrabrost i snagu.
“Lezbejke smo sve, zato ponosne smo, bre!”
Lezbejsko proleće je organizirala grupa nezavisnih aktivistkinja uzpodršku Rekonstrukcije ženski fond, a u suradnji s V(j)ešticama,BeFem-om, Labrisom, Autonomnim ženskim centrom, Skuvaricama, Fotostudijom Novi dirižabl, Zvučnom etnografijom, People’s Hostelom.
