U četvrtak, 16. svibnja, u književnom klubu Booksa održana je peta po redu Roza hipnoza, ciklus tribina koje je pokrenulo Udruženje Zagreb Pride. Tema ove Roze hipnoze bila je LGBT umjetnost, u okviru koje su se gošće dotaknule pitanja poput posebne LGBT i queer estetike, pridonose li kultura i umjetnost političkoj i društvenoj emancipaciji LGBTIQ zajednice i na koji način, postoje li stereotipi u djelima gej tematike i slično.
Gošće ove tribine bili su Dana Budisavljević, redateljica filma “Nije ti život pjesma Havaja”, Zvonimir Dobrović iz Queer Zagreba, , slikarica i strip-crtačica Helena Janečić te Jasna Žmak, dramaturginja i spisateljica. Tribinu je moderirao Gordan Duhaček.
Na pitanje postoje li umjetnička djela koja su ih inspirirala u vlastitom umjetničkom radu i koja su utjecala na oblikovanje njihovog identiteta, sve su gošće odgovorile potvrdno. Janečić je napomenula kako su to ponajprije bili stripovi, a od umjetnica je izdvojila hrvatsku slikaricu Nastu Rojc, za koju kaže da je ostavila najveći utjecaj na njeno stvaralaštvo. Žmak je napomenula da, iako postoje određena umjetnička djela i umjetnice od kojih je crpila inspiraciju, nikada nije umjetnosti pristupala isključivo kroz tu prizmu. Tu je također navela i primjer svog rada tijekom studija kada je bila (ili barem mislila da jest) strejt, a svi njeni radovi su bili prožeti nekom vrstom LGBT tematike. Dobrović se na nju nadovezao rekavši da na njegove radove ne postoje isključivo gej utjecaji, iako su svakako primjetni.
Žmak je istaknula bitnu distinkciju između gej/lezbijske i queer umjetnosti, s kojom su se složile i ostale gošće. Dok bi se gej/lezbijsku umjetnost više moglo okarakterizirati kao onu koja se tematski bavi tim pitanjima, queer umjetnost je estetika koja zahtijeva posebnu senzibilnost i može se, iz svoje perspektive, baviti i strejt tematikom. Dobrović je napomenuo kako queer estetika jest bitna, ali ono što je važnije jest naučiti čitati iz drugih identiteta, graditi novi jezik i stvoriti nešto novo.
Budisavljević je govorila i o svom filmu, intimnoj obiteljskoj priči u kojoj retrogradno pokušava shvatiti roditeljsko nerazumijevanje njezine seksualne orijentacije. Istaknula je kako je imala snažnu potrebu snimiti taj film jer dotada filmova takve tematike nije bilo, a ono najbitnije je bilo “obznaniti svijetu da oni postoje i zabilježiti svoja iskustva za buduće generacije”. U kontekstu toga, Žmak je napomenula da ono malo lezbijskih filmova što postoji je jako loše, prepuno stereotipa i neoriginalnosti. Na nju se nadovezala Janečić, koja je potvrdila da je ista situacija i u slikarstvu, gdje se radi više o “lezbijskim predstavama za strejt muškarce nego o stvarnom prikazu lezbijki”.
Po pitanju politizirane, aktivističke umjetnosti, gošće su uglavnom dijelile mišljenja. Janečić je istaknula kako ne promatra umjetnost slike kao nešto aktivističko, ali da u javnosti pojava takvih slika može ostaviti dojam i pokazati da postoji još nešto osim heteroseksualnih identiteta kojima smo svakodnevno okruženi u reklamama. Žmak se složila s njom, rekavši da umjetnost ne može mijenjati zakone, ali može utjecati na percepciju. Dobrović je još dodao kako se ni queer estetika ne bavi više striktno određenim problemima kroz umjetnost, već da sve ovisi o queer senzibilitetu samog umjetnika.
Kroz razgovor otvorilo se i zanimljivo pitanje o umjetnosti ‘u ormaru’, za što je Budisavljević rekla da je sve stvar kulturnog i društvenog konteksta. Kao primjer je navela svoj film, koji je u Hrvatskoj dočekan kao revolucionaran i provokativan, dok je vani doživljen sasvim normalno i kao ništa neobično. U kontekstu toga, postavljeno je i pitanje što misle o javnim osobama za koje svi znaju da su gej, ali se još nisu outale. Svi su se složili da je outanje dugotrajan proces čije će se vremensko trajanje razlikovati od osobe do osobe te da se nikoga ne može na to natjerati protiv njegove volje. Međutim, također smatraju da bi to bilo dobar korak i primjer za mlade gej ljude koji prolaze kroz isti proces.
Žmak je zaključno rekla kako se ne želi umjetnički zatvarati u neke kalupe, pa tako ni one LGBT tematike te da se umjetnošću bavi radi nje same. Kad umjetnik/umjetnica jednom proživi tu temu, kreće od nje dalje kamo je vodi. Umjetnost je bila i uvijek će biti najbolje sredstvo za izražavanje samog/same sebe i svojih identiteta, i to je ono što joj daje najveću vrijednost, bez obzira na tematsku pozadinu.