“Svaki put kada [ljevica] govori o alternativnoj desnici, zvuči kao da je riječ o hrpi muškaraca u nekim podrumima. Ne spominje se da ti muškarci imaju žene – žene koje ih podupiru, koje idu na sastanke i konferencije – koje su tamo – stoga smatram kako je odlično za žene s desnice da se pokažu. Mi smo ovdje. Vi ste u krivu.” Lana Lokteff, voditeljica emisije Red Ice TV.
Sam Miller piše za Jacobin – kada zamišljamo pobjedu alternativne desnice (alt-desnice), vjerojatno ćemo zamisliti vojsku Richarda Spencera: bijesne bijele muškarce s undercut frizurama kako marširaju pod zastavom žabe Pepea. Ali toj slici nedostaje znatan i sve glasniji dio ekstremističke desne politike: žene.
Poput svojih muških kolega, bijele nacionalističke i neofašističke žene odbacuju ono što nazivaju “dominacijom kulturnog marksizma”, prikazujući ljevičare kao djecu Karla Marxa i Lene Dunham, koja Sjedinjene Države žele pretvoriti u anti-bijelu kaljužu vođenu židovskim interesima koji promiču miješanje rase, feminizam i hedonizam. Žene alt-desnice na svoj način doprinose patrijarhalnoj i ksenofobičnoj retorici pokreta naglašavajući tradicionalne rodne uloge i staromodne ideale ljepote. One promiču nuklearnu obitelj iz sredine stoljeća, sanjaju o bijeloj američkoj nacističkoj obitelji kakvu ima Obergruppenführer John Smith u znanstveno fantastičnoj seriji The Man in the High Castle. Alternativna desnica ovime nastoji naturalizirati ne samo ono opresivno nego i konvencionalno, podsjećajući nas da je, koliko god njihov boom na političkoj sceni bio šokantan, njihova ideologija u velikoj mjeri još uvijek zapravo reciklirana.
Učinimo patrijarhat ponovno velikim
Najistaknutija žena alt-desnice je Lana Lokteff. Rusko-američkog je podrijetla, tvrdi da je njezina obitelj bježala od “boljševizma” u istočnoj Europi i preselila se u Kinu, gdje se rodio njezin otac. Odrastajući na američkom sjeverozapadu, usvojila je libertarijanske i anarhističke stavove koje je kasnije pretvorila u bijeli nacionalizam.
Sa svojim suprugom Henrikom Palmgrenom, Lokteff vodi bijeli nacionalistički talk show. Poznat kao “CNN alt-desnice”, Red Ice ima sjedište u Švedskoj, odakle dolazi i znatan broj lidera alt-desnice. Par se svojim programom posvećuje raskrinkavanju agende “kulturnog marksizma”, opisujući je kao “metapolitičku borbu” akademskih i kulturnih elita koje žele nadvladati bijelu civilizaciju u korist multikulturalizma.
{slika}
Lokteff kao ženski glas alt-desnice feminizam reducira na “gluposti radikalne ljevice, koje nam serviraju iz Hollywooda”. Ona smatra da feministkinje pljuju po muškarcima kako bi se osjećale važnima. Vjeruje da se feminizam širi kulturom, od televizije do akademske zajednice, pretvarajući svo gradivo koje se podučava u školama u kriptomarksističku propagandu. To objašnjava zašto najžešće desničarke podržavaju školovanje kod kuće i protive se javnom obrazovanju. Lokteff smatra da je feminizam u konačnici sebičan jer u prvi plan stavlja autonomiju žene, a ne obitelj. Sufražetkinje su pokretom za pravo glasa započele trend promjene modela s “jedan glas po obitelji” na “jedan glas po ženi”. Muževi i žene trebali bi glasati zajedno i davanjem prava glasa ženi nuklearna obitelj izgubila je svoje važne funkcije u društvu, tvrdi Lokteff. To je od samog početka stvorilo podjele, otvarajući put za jednoroditeljskim obiteljima, na čelu s “beskorisnim narkomankama”. Prošli su dani kada je muškarac zarađivao za kruh, a žena bila poslušna supruga i majka cijele jedne nogometne momčadi. Žene alt-desne naglašavaju potrebu za obnavljanjem čvrstih, heteronormativnih bijelih obitelji s tradicionalnim vrijednostima i rodnim ulogama. Ova vrsta obiteljske strukture podrazumijeva prirodnu hijerarhiju; iako, kao što Loktef priznaje, žene u konačnici odlučuju hoće li nastaviti utrku, one su zapravo sporedne i moraju prihvatiti svoju inferiornost u odnosu na muškarce. Kada jednom počnete vjerovati da su muškarci rođeni kao dominantni spol, onda patrijarhijat postaje prirodno, normalizirano, čak i neophodno stanje – muškarci trebaju “zbrinuti” inferiorne žene – zapravo eufemizam za podređenost. Europski muškarci prikazani su kao prirodno inteligentni i jaki zaštitnici koji grade civilizacije i snabdijevaju svoje obitelji. Lokteff smatra da sve žene privlači snaga i odvažnost muškaraca te da trebaju prihvatiti svoju ulogu roditeljice i odgajateljice djece. Doista, imati djecu je neophodno. Ako žele da njihovo desničarsko naslijeđe živi, bijele se žene moraju rano udati i imati veliku obitelj.
Daniel Friberg, osnivač sada već ugašene stranice altright.com i jedan od političkih suradnika Lokteff i Palmgrena, ponavlja ovaj savjet u svom priručniku za fašističke aktiviste, The Real Right Returns. Friberg se slaže da mit o ravnopravnosti spolova šteti i muškarcima i ženama, pogotovo onim muškarcima koji su prisiljeni da se natječu sa ženama na tržištu rada. On tvrdi kako postoje “temeljne razlike” između muškaraca i žena koje se ne mogu iskorijeniti “kulturno marksističkom” propagandom, a jedna od njih je i esencijalno apolitičan položaj žena. Feminizam ovdje predstavlja jedinu iznimku, ali za Friberga “to je iznimka koja potvrđuje pravilo”. Stoga ima smisla da su žene na desnici podzastupljene jer je njihovo mjesto kod kuće. Žene nikada ne smiju napraviti pogrešku da se pokušaju ponašati kao muškarci, ili da prisvajaju muške osobine. No, Lokteff dodaje nešto Fribergovom strogom razgraničenju spolova. Ona smatra da žene alt-desnice, dok internaliziraju svoju podređenost, mogu iskoristiti svoju ženstvenost kako bi potkopale ljevicu. U jednoj epizodi Virtue Of The West, Lokteff tvrdi kako, budući da žena “ne želi nikoga fizički dominirati”, može “puno više toga postići verbalno”.
Imigracija kao “bijeli genocid”
Lokteff se više ne zamara optužbama za rasizam. Umjesto toga kaže: “Nazivali su me tolikim imenima, da mi to sada zapravo daje energiju jer [kritičare] mogu tretirati samo poput odskočne daske, gaziti po njima i smijati se”. Njezini prilozi na kanalu Red Ice puni su uvreda protiv multikulturalnosti, imigranata, a posebno muslimana, koje demagoški koristi kao žrtvene jarce. Lažno tvrdi da su izbjeglice odgovorne za porast kriminala diljem Europe, prikazujući ih kao “ljenčine koje samo čekaju socijalnu pomoć i koje se okupljaju kako bi ostvarili beneficije”. Muslimanske imigrante naziva “nadolazećim osvajačima” koji nemaju poštovanja prema bijelim ženama. Ususret toj navodnoj prijetnji, Lokteff upozorava žene da se pripreme za rasni rat: “Ti ljudi riskiraju svoje živote ne bi li stigli u zemlje koje su muškarci izgradili za nas. Moramo biti spremne za borbu”. Ona pita: “Je li masovno useljavanje ne-Europljana Švedsku učinilo boljim mjestom sa sigurnijim ulicama i boljim mogućnostima? Odgovor je preočit: veliko debelo ‘ne’. Nudimo jednostavno rješenje: europske zemlje za Europljane. Ako vam se ne sviđamo, otiđite”.
Takve je stavove, nažalost, nedavno ponovio nizozemski premijer. Oni su obilježje pobunjenih europskih desničara. Lokteff često koristi još jedan aspekt ove retorike, pretjerivanje s incidentima nasilja migranata nad ženama: “Kada bi se žene koje su bile silovane okupile i objavile da su ih silovali migranti, u samo nekoliko minuta mogle bi se poništiti godine masivnog prikrivanja”.
No ne spominje da je enormno porastao broj napada na izbjeglička prihvatilišta širom Europe, posebice u Njemačkoj.
Za Lokteff, kulturna marksistička zavjera protiv bijelog identiteta potiče masovno useljavanje. Tajni plan marksizma je “bijeli genocid”, a provodi ga se politikom otvorenih granica koja potiče uništenje homogenih bijelih zajednica. Lokteff tvrdi da je metapolitički rat kulturnog marksizma izazvao krivnju kod bijelih ljudi kako bi se privilegiralo neeuropske identitete. Alt-desnica, od Kevina MacDonalda do Lokteff, smatra da marksistički tobožnji egalitarizam prikriva anti-bijelu pristranost koja će bijele ljude dovesti do izumiranja. Ideal kuće iz predgrađa s “bijelom drvenom ogradom zamijenjen je sićušnim, ekološko prihvatljivim stanom u raznolikom susjedstvu prepunom useljenika”, kaže Lokteff. Kulturni marksizam bijele muškarce lišava muževnosti i pretvara ih u feminizirane “beta muškarce” u “uskim trapericama koji drže ‘izbjeglice dobrodošle’ natpise”.
Suprotno Lokteffinom rasističkom senzacionalizmu, stvarna stopa seksualnih zločina manje-više je nepromijenjena od 2005. godine, stoji u istraživanju o kriminalu u Švedskoj. Nikakva legitimna veza između povećanog broja prijava seksualnih zločina i masovne imigracije nije otkrivena, nego se proširila definicija silovanja, što je dovelo do povećanja broja prijava. Nadalje, prema švedskom Nacionalnom vijeću za sprečavanje kriminala, većina osumnjičenika za kaznena djela rođena je u Švedskoj, kao i njihovi roditelji. Velika većina ljudi inozemnog podrijetla nema značajniji kontakt s kaznenopravnim sustavom. Prema tim istraživanjima, većina zločina motivirana je socioekonomski, a ne rasno. Naravno, Lokteff može odbaciti ta otkrića kao dio kulturne marksističke zavjere. Umjesto toga, ona izolira incidente silovanja i kriminala kao dokaz cjelokupnog obrasca koji jednostavno ne postoji.
Ružna opsesija ljepotom
Prema Lokteff, tri su stvari ukorijenjene u ženskoj glavi i nikada neće nestati: ljepota, obitelj i dom. Ove vrijednosti su srž onoga što bijeli nacionalizam čini tako privlačnim za žene desnice. Alt-desnica, prihvaća ljepotu, štoviše opsjednuta je njome, kao primarnom silom koja ženu tjera da živi svoj najbolji život. Ova ideologija ima pseudoznanstvenu osnovu. Polazi od argumenta kako su žene biološki programirane da žele partnera koji im može osigurati materijalno siguran i udoban život do kraja života. Najsigurniji način da se to postigne jest da budu što je moguće više fizički atraktivne za muškaraca. U gotovo svakom pojedinom intervjuu i govoru, Lokteff ističe kako su pripadnici_e alt-desnice “lijepi_e” i “atraktivni_e”.
“One su pametne, lijepe žene koje razumiju da masovna imigracija ne funkcionira… Nacionalizam je postao poželjan. Sve djevojke počinju gledati lošeg momka, koji je nacionalist… Europski nacionalisti i alt-desničari vrlo su atraktivni, vrlo seksi. To je eugenički proces. Sa svih strana nastaju lijepi parovi. Sada je vrijeme za prokreaciju”.
{slika}
Na tragu Nietzschea, Lokteff i pripadnice alt-desnice žele transevaluaciju vrijednosti koja će kulturalni marksizam zamijeniti tradicionalizmom. One tvrde da marksizam vodi rat protiv istine i ljepote. Prema tom argumentu priroda čini neke ljude boljima od drugih, stvarajući društvene “pobjednike” i “gubitnike”. Sada se gubitnici udružuju kako bi razorili plemiće i aristokratske pobjednike. Alt-desnica vjeruje da čitavu ljevicu pokreće zavist. Lokteff feminizam izvodi iz “afirmativne akcije za ružne ljude”, tvrdeći da ljevičari “guraju ružne, debele feministkinje kao ideal ljepote i govore kako je prirodno da se muškarac odijeva poput žene ili da povremeno spava s nekim muškarcem kako bi dokazao da nije homofob”.
U svom priručniku, Friberg ponavlja ove točke s ciljem valoriziacije fašističke ženstvenosti. Njegov savjet ženama alt-desnice glasi: “Njegujte svoju ženstvenost. Shvatite da su vaše ženske kvalitete vaše najveće blago. Njegujte ih i razvijajte. One su također vaše glavno oružje u prilično brutalnom natjecanju koje se zove prirodna selekcija, a vaša je primarna snaga u vašim interakcijama s muškarcima”.
Lipstick fašizam
Lokteffin argument zapravo nije argument. Bilo da se radi o rasi ili spolu, ona nema empirijsku podlogu. Tvrdi kako nevini bijeli ljudi sve češće postaju žrtvama odvratnih zločina čiji su počinitelji biološki inferiorna vrsta ljudi, pri čemu citira najgoru nacističku propagandu. Kada je u pitanju utrka, ona se oslanja na goleme stereotipe i pronalaženje žrtvenog jarca; kada je riječ o rodu, anatomiju proglašava odlučujućom. Lokteff vjeruje da su ljudi koji razlikuju rod od spola zapravo samo jako zbunjeni, ispran im je mozak marksističkom propagandom. Njezina stajališta o rodu općenito uglavnom vrte njemačku retoriku iz 1930-ih Kinder, Küche, Kirche (djeca, kuhinja, crkva).
Lokteff kaže kako samo želi da se nju i druge bijele Europljane pusti da žive u miru. Tvrdi da bi, kad bi sve rase imale mogućnost živjeti u segregaciji, u svijetu bilo manje nasilja. Nije iznenađujuće, da nikad ne artikulira kako postići takvo društvo, ali iz povijesti znamo da se pokušaji stvaranja isključivo bijelih država vrlo brzo pretvaraju u etničko čišćenje i genocid. Odbacujući bilo kakvu mogućnost internacionalizma ili integracije, Lokteff i njoj slični osudili su čovječanstvo na rasni hobbesovski rat sviju protiv svih. Njezina politika ne nalikuje na drugo do li zoologiju: likvidirana je ideja čovječanstva, a sve što je ostalo su životinjske podvrste koje međusobno ratuju.
Ali to nije ništa novo: iza feminizirane politike Lane Lokteff ista je stara nasilna muška fantazija o zaštiti bijelih žena od sila “rasne dekadencije”. Ono što je nekoć bila prijetnja “židovskog boljševizma” sada je prijetnja “kulturnog marksizma”. To nas uopće ne bi trebalo čuditi; uostalom, “alt” na njemačkom znači “star”.
Prevela i prilagodila: Ivana Korpar
