Lisbeth Salander glavna je junakinja trilogije “Millenium” švedskog autora Stiega Larrsona. Trilogija započinje knjigom “Muškarci koji mrze žene”, nastavlja se “Djevojkom koja se igrala vatrom”, a završava s “Kulama u zraku”.
Primarna tema ove izvanredne trilogije je nasilje nad ženama i institucionalna korupcija. Već u prvom nastavku trilogije “Muškarci koji mrze žene” na gotovo savršen način opisane su strahote koje mogu zadesiti žene, bile one bogate ili siromašne.
Lisbeth Salander i sama je žrtva zlostavljanja koju institucije koje bi joj trebale pomoći zapravo žele još “dublje zakopati”. No, svojim intelektualnim sposobnostima, odlučnošću i hrabrošću Lisbeth se bori za svoj život, što naprosto izaziva divljenje.
Lisbeth je 25-godišnja djevojka s nekoliko tetovaža i piercinga, visoka svega 150 cm i mršava k’o štap. Do svoje 12. godine živjela je u disfunkcionalnoj obitelji. Otac joj je bivši KGB-ov špijun, pijanac, nasilnik, upleten u mnoge kriminalne radnje. Majka joj završava na trajnoj hospitalizaciji s teškim oštećenjem mozga nakon jednog od mnogobrojnih zlostavljanja počinjenih od strane Lisbethinog oca. U tom trenutku Lisbeth razdvajaju od njene sestre blizanke Camile, s kojom gubi svaki daljnji kontakt.
Uz sve to, Lisbeth i sama postaje žrtvom političkih intriga, prvenstveno špijuna i tajne policije koji se bave ilegalnim aktivnostima, što rezultira zatočeništvom u psihijatrijskoj bolnici do njene 18. godine, gdje je drogiraju i vežu uz krevet. U 18. godini institucije je proglašavaju nesposobnom za samostalan život i odlučuju da joj je trajno kroz život potreban netko tko će skrbiti o njoj. I tako će u slijedećim godinama promijenit nekoliko skrbnika s kojima joj život neće biti sjajan.
Iz uvodnog opisa dobili bismo dojam da je Lisbeth nemoćna, slomljena žena – baš onakva kavom je žele prikazati institucije. No, unatoč svemu tome, ona svojom upornošću i snagom volje gradi svoj život. Njeno glavno oružje je njena psihička snaga. Ona jednostavno ne želi biti žrtva. Lisbeth je cura s fotografskim pamćenjem, matematička genijalka i računalna hakerica. Ona je neustrašiva. Iznimno inteligentna, da bi preživjela u okruženju i uvjetima koje joj je priskrbila država, ona je stvorila vlastita moralna pravila, ne vjerujući nikome, a u obrani svojih prava postala je agresivna. Kao što je čest slučaj s osobama koje su preživjele teško djetinjstvo, ona postaje snažna, beskompromisna i individualna osoba.
Zapravo, Lisbeth Salander je ono što nedostaje današnjem svijetu: hrabra, neovisna osoba koja će se boriti za prava običnog čovjeka. Osoba koja razotkriva mnoge nepravilnosti i suočava se s nepravdom. Ona nam pokazuje svijet iz perspektive obespravljenih, kakvih je danas (pre)pun svijet. Da bi opstala i preživjela kao “obilježena” Lisbeth je naučila mnogo o kompjuterima i hackerstvu. Istrenirala je gotovo do savršenstva kickboxing kako bi se mogla obraniti. Ona je iz klase potlačenih i ugroženih, ali neovisna i moćna. Ona je žrtva koja odbija biti žrtva. Ona je autsajderica koja seksualnog zlostavljača koji se treba skrbiti o njoj ne prijavljuje policiji zbog lošeg iskustva iz djetinjstva i zbog toga jer je “obilježena”, ali se na vrlo domišljat način obračunava s njim.
Lisbeth ne samo da nam otkriva licemjerje društvenih institucija nego nam pomaže identificirati pojedince koji su korumpirani u društvenom sustavu koji inače jamči jednakost i sigurnost svima. Ona prezire nepravdu, pogotovo nepravdu koju oni koji imaju moć nanose običnim građanima, a pogotovo građankama. U liku Lisbeth Salander možemo prepoznati heroinu koja se bori protiv nepravde umjesto bespomoćnih žrtava kakve smo do sada viđali. Ona je postala “osvetnica pravde”.
U krajnje nepovoljnom položaju: zlostavljana, napuštena, obespravljena, njen je bijes opravdan. Ona nije imala drugog izbora, nego se sama obračunati sa zlikovcima poput magnata Martina Vangera, odvjetnika Nilsa Bjormana, pa i vlastitog oca Alexandra Zalachenka, bivšeg KGB-ovog špijuna.
No, Lisbeth Salander ne osvećuje samo sebe, nego sve zlostavljane i diskriminirane žene našeg društva. Ona je njihov “anđeo pravde”.
Ono što možemo naučiti od ove izuzetne djevojke jest da nije bitan vanjski izgled, već ono kakvi smo iznutra sa svim našim talentima i kvalitetama. Ono što moramo znati je da na našem životnom putu postoje određene prepreke i da se s njima moramo suočiti. Te prepreke nisu znak neuspjeha, već su izazov da nađemo rješenje kako ćemo ih prevladati. Mi smo ti koji definiramo svoje ciljeve i uspjehe, a ne drugi. Predanost našim ciljevima daje smisao našoj borbi da ustrajemo. Borba s nedaćama, preprekama, malim ili velikim problemima… širit će naše samopouzdanje i povećati vjerovanje u naše sposobnosti da se možemo suočiti sa svakim slijedećim izazovom. To je naš potencijal za pozitivan rast, otpornost i blagostanje. Sa svim nedaćama, izazovima i kušnjama s kojima se Lisbeth suočila ona je samo postala još čvršća kako bi postigla svoje ciljeve, ali i pomogla drugima oko sebe.
Priča o Lisbeth Salander je i zastrašujuća priča o moći države kako može lišiti pojedinca njegovih osnovnih prava. Ova priča nije samo otkrivanje tamne strane švedskog društva. Moramo biti svjesni da ovakve priče postoje u bilo kojem društvu. Možemo se zapitati i koliko je žena u svijetu žrtava traffickinga, koje u potrazi za boljim životom završavaju u raljama zlikovaca koji ih siluju i prodaju kao stoku.
Ovakve vrste nasilja ne smiju ostati marginalizirane. O njima treba razgovarati i treba poticati raspravu u društvu. O silovanim ženama, pogotovo siromašnim ženama, ili ženama koje su proživjele obiteljsko nasilje u našem društvu gotovo se ništa ne zna, osim grubih statističkih podataka. Ne provode se nikakva istraživanja o problemima i uzrocima, a kamoli o posljedicama koje dovode do ovakvih grubih statističkih podataka. Institucije su zakazale, jer ne brinu ni o osnovnim pravima žrtava, a kamoli da bi u njima razvijali otpornost na izazove u složenim i kompliciranim životnim uvjetima, kakvi danas jesu. Ova i ovakve slične priče trebale bi biti izazov institucijama vlasti u obračunavanju s nedopuštenom trgovinom ljudima, kršenju društvenih normi, nasilju nad ženama i i novim sigurnosnim prijetnjama.
Institucije vrlo često, pod izlikom zaštite općeg dobra, proizvode neželjene rezultate. Stoga, ova priča u nama pobuđuje važnu lekciju o moći i nejednakosti koja vlada u svijetu. Razotkrivanje istine prijeti socijalnoj isključenosti, ali otkriva i pravi sustav nejednakosti. Upravo na ovakvim primjerima, na načelima nediskriminacije, pokazuje se učinkovitost demokracije. Nitko ne smije biti diskriminiran i ostavljen po strani. Institucije ne smiju biti korumpirane i moraju svoj posao raditi najbolje, za dobrobit svih svojih građana.
S druge strane, na nama je da ne budemo pasivni, nego da prihvatimo svoju građansku odgovornost, da postanemo iskreno zainteresirani i da svojim pojedinačnim djelovanjem doprinesemo općem dobru cijelog društva.
