Nepravomoćnom presudom Županijskog suda predsjednik HNS-a Vlatko Marković oslobođen je optužbi da je svojom izjavom Večernjem listu iz studenoga 2010. diskriminirao gay populaciju. Markovićev odvjetnik na sudu je tvrdio kako tužitelji nisu dokazali tko je to povrijeđen Markovićevom izjavom.
Podsjetimo, Marković je krajem prošle godine rekao da u nogometnoj reprezentaciji nema mjesta za gay osobe. Odvjetnik je podsjetio da je Marković rekao da svojom izjavom nije htio nikoga uvrijediti te da je to samo njegov vrijednosni sud.
Odvjetnica gay udruga Lina Budak podsjetila je sud da je Marković potvrdio svoju izjavu te ustvrdila da je riječ o čistoj diskriminaciji po seksualnoj orijentaciji. Zapitala se bi li Markovićeva izjava bila smatrana vrijednosnim sudom da je isto rekao za muslimane umjesto za gay populaciju.
Sutkinja Jasenka Grgić odbila je zahtjeve tužitelja i rekla da se tužba trebala odnositi na HNS, a ne na Markovića jer je ključno pitanje u ovom slučaju tko je diskriminator.
Na presudu je reagirao Centar za LGBT ravnopravnost koji je zajedno s Centrom za mirovne studije podnio udružnu tužbu. Njihovu reakciju prenosimo u cijelosti.
“Nije Marković mogao diskriminirati, nego eventualno HNS koji zapravo odlučuje o zapošljavanju nogometaša”. (!?)
Tako bi se dala protumačiti današnja nepravomoćna presuda sutkinje Županijskog suda Jasenke Grgić po kojoj je odbijena udružna tužba za diskriminaciju po Zakonu o suzbijanju diskriminacije, a koju su protiv Vlatka Markovića, predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, podnijeli Centar za LGBT ravnopravnost (udruge LORI, Zagreb Pride i Queer Zagreb) i Centar za mirovne studije zbog njegovih šovinističkih izjava da gej nogometašima nema mjesta u reprezentaciji dok je on predsjednik Saveza, te da “na sreću, nogomet igraju samo zdravi ljudi”.
Iako se u slučaju izjava Markovića i Zdravka Mamića radi o istom problemu – fundamentalnoj i nedopustivoj homofobiji i šovinizmu u hrvatskom sportu, odnosno nogometu, što sve zajedno odašilje sramotno ružnu sliku o RH europskoj i svjetskoj javnosti, ove dvije nepravomoćne presude u slučaju naših udružnih tužbi pokazuju koilko je kaotično stanje u našem pravosuđu, odnosno kako se implementira Zakon o suzbijanju diskriminacije, ujedno i jedan od uvjeta za ispunjavanje mjerila iz pristupnog Poglavlja 23 – pravosuđe i temeljna prava.
Naime, dok u slučaju Mamić sutkinji Jadranki Travaš nije bila sporna Mamićeva funkcija izvršnog dopredsjednika Dinama, koji ne bi angažirao gej nogometaše, već je presudila kako radi o njegovom “pravu na osobni stav”, u slučaju Marković “problem” je što o izboru nogometaša formalno odlučuje Nogometni savez, a ne njezin predsjednik (!),
Naše ocjene ovih slučajeva zacijelo će zanimati odgovorne osobe koje prate ispunjavanje svih uvjeta za zatvaranje Poglavlja 23, ali i UEFU koju redovno informiramo o ovim slučajevima. Podsjećamo javnost da je zbog identičnih izjava svojevremeno izbornik Otto Barić kažnjen od UEFE sa 3000 švicarskih franaka, a osim toga vidimo kako su posljedice takve izjave utjecale i na njegovu daljnju sportsku “karijeru”.
Ostajemo pri stavu da su svojim izjavama Vlatko Marković i Zdravko Mamić diskriminirali LGBT osobe u pravu na jednaku dostupnost sportu. Svakako ćemo uložiti žalbu na ovo rješenje, i ustrajat ćemo u traženju da se Mamić i Marković ispričaju putem plaćenog oglasa u dnevnom tisku, budući su svojim izjavama i poticanjem stereotipa o gej muškarcima prešli sve civilizacijske granice i samu logiku sporta, koji bi trebao biti otvoren svim osobama, neovisno o njihovoj nacionalnosti, boje kože, vjeroispovijesti ili seksualnoj orijentaciji.
Naime, skandalozne izjave koje proizvode čelnici hrvatskog nogometa u svojoj biti ne bi trebale biti ništa manje problematične od hipotetske situacije u kojoj bi neka čelna osoba nogometa izjavila da nogometaši muslimanske vjeroispovijesti ne bi trebali igrati nogomet, jer da nogomet samo za katolike! Ne sumnjamo da bi se u takvoj situaciji mobilizirala sva nadležna tijela i institucije za suzbijanje diskriminacije, i zasigurno se ne bi dogodilo, kao u našem slučaju, da samo zato što se radi o LGBT pitanjima, ostajemo usamljeni u svojoj borbi. No, to nas nikada neće obeshrabriti u ustrajanju i zalaganju za ravnopravnost LGBT osoba u našem društvu.
