Rani počeci
Mary Wollstonecraft, englesko-irska feministkinja, intelektualka i spisateljica, napisala je nekoliko romana, eseja i dječjih knjiga, a najpoznatija je po djelima: Obrana ljudskih prava (1790.), kritici pamfleta Edmunda Burkea o Francuskoj revoluciji i djelu Obrana ženskih prava (1792.) koje se smatra njezinim najvažnijim radom.
Rođena je u Londonu 27. travnja 1759.godine kao druga od šestero djece. Iako je njezina obitelj bila financijski dobrostojeća, tokom godina njezin je otac spiskao novac na nesigurne projekte dovodeći obitelj u stanje potpune financijske nesigurnosti. Već u ranoj dobi Mary je postala svjedokinja brutalnog obiteljskog nasilja; njezin otac Edward John Wollstonecraft nerijetko je u alkoholiziranom stanju zlostavljao njezinu majku; kao tinejdžerica Mary bi često ležala pred vratima majčine sobe nastojeći je zaštititi od nasilnog oca.
U devetnaestoj godini života Mary napušta dom. 1793 pomaže svojoj sestri Elizi u bijegu iz nesretnog braka tako što je skriva pred nasilnim mužem do trenutka kada je isposlovana legalna rastava. Dvije su sestre osnovale školu u Newington Greenu, bilo je to iskustvo iz kojeg je Mary izvukla temu za svoju knjigu Thoughts on the Education of Daughters: With Reflections on Female Conduct, in the More Important Duties of Life (1787). Jedan period svog života Mary provodi kao guvernanta u obitelji Lorda Kingsborougha u Irskoj. Iako se nije nikada slagala s Lady Kingsborough, djeca su u njoj pronalazila istinsko nadahnuće; Margaret King jednom je prilikom izjavila da je Mary “oslobodila njezin um od svih vrsta praznovjerja”. Iskustvo koje je Mary Wollstonecraft primila tijekom ovih godina preliveno je kasnije u njezinu knjigu za djecu Original Stories from Real Life (1788).
Ogorčena ograničenim mogućnostima u karijeri uglednih, ali siromašnih žena Wollstonecraft je odlučila iskušati sreću u literarnoj karijeri. Bila je to za ono vrijeme poprilično radikalna i hrabra odluka s obzirom na to da se samo neznatan broj žena mogao uzdržavati pisanjem. Kao što je 1787. napisala u pismu upućenom sestri Everini, željela je postati “prva od nove vrste”.
Literarni rad
1788. godine djeluje kao prevoditeljica i književna savjetnica Josepha Johnsona, izdavača radikalnih tekstova. Taj joj je posao omogućio ulazak u najviše krugove londonske intelektualne i radikalne misli. Nakon što je Johnson 1788. lansirao Analytical Review, Mary je počela redovito kontribuirati svojim člancima i osvrtima. U Londonu ulazi u vezu s umjetnikom Henryem Fuseliem koji je u to vrijeme već bio u braku. Predlagala je zajednički život s Fuselijem i njegovom ženom koja je time bila šokirana i nakon čega je veza naglo pukla.
1790. godine objavljuje Vindication of the Rights of Men kao odgovor na Reflections on the Revolution in France(1790) Edmunda Burkea. U navedenom djelu Burke čvrsto staje u obranu konstitucionalne monarhije, aristokracije i engleske crkve. U djelu A Vindication of the Rights of Men Wollstonecraftova oštro kritizira i otvoreno napada aristokraciju pri tome zagovarajući republikanstvo. Poziva na vrijednosti srednje klase u opoziciji prema, kako je ona to vidjela, poročnom aristokratskom kodu ponašanja. Nadahnuta prosvjetiteljstvom te pod utjecajem prosvjetiteljskih mislioca Wollstonecraftova ismijava Burkeovo zagovaranje tradicije i običaja. Zalažući se za racionalnost isticala je kako bi Burkeov sistem rezultirao održavanjem ropstva, samo zato što je ono dio drevne tradicije. Rights of Men bio je prvi feministički rad Mary Wollstonecraft koji je ne samo zacrtao njezin budući rad, već joj i preko noći donio slavu.
Ideje koje je ocrtala u Rights of Men detaljnije je razradila u svom najutjecajnijem djelu A Vindication of the Rights of Woman (1792) koje je ujedno i jedan od najranijih radova feminističke filozofije. U njemu Wollstonecraft zagovara jednakost spolova i temeljne doktrine budućeg ženskog pokreta. Wollstonecraft je ismijala doživljavanje žena kao nemoćnih, lijepih ukrasa u kućanstvu upozoravajući pritom na veliku važnost žena u društvu. Ograničavanje života žena rezultiralo je frustracijom i ogorčenjem koje je transformiralo ove anđele kućanstva u demone i tirane nad djecom i slugama. Wollstonecraft je obrazovanje držala ključem postizanja samopoštovanja koje bi osposobilo žene u korištenju njihovih kapaciteta za pozitivnu svrhu. Umjesto doživljavanja žena kao ukrasa ili robe kojom se trguje pri sklapanju braka (kojeg je nazivala “legaliziranom prostitucijom”), Wollstonecraft snažno ističe da su žene ljudska bića čime zaslužuju osnovna prava koja uživaju i muškarci. Znatan dio Rights of Women posvećen je piscima kao što su James Fordy, John Gregory i filozofima kao što je Jean-Jacques Rousseau koji su ženama željeli uskratiti pravo na obrazovanje. Wollstonecraft pritom iznosi kako je velik broj žena površan, ali kako razlog za to ne leži u biološkim predispozicijama žena, već je glavni razlog kulturološke prirode – ženama je uskraćena prilika za obrazovanje.
U svojim novelama Wollstonecraft kritizira patrijarhalnu instituciju braka i pogubne učinke koje on kao takva institucija ima na žene. U njezinoj prvoj noveli , Mary: A Fiction (1788), glavna je junakinja prisiljena na brak iz ekonomskih razloga; svoju potrebu za ljubavlju i nježnošću nalazi izvan braka, u dva romantična prijateljstva: jednom s ženom i drugom s muškarcem. Maria: or, The Wrongs of Woman (1798), nedovršena novela objavljena postumno te često navođena kao najradikalniji feministički rad Mary Wollstonecraft, u središte priče stavlja ženu koja biva zarobljena unutar ludnice od strane svog muža. Maria također nalazi ispunjenje izvan braka, u vezi s jednim od zatvorenika te prijateljstvu s jednim od čuvara.U svojim novelama također kritizira diskurs osjećajnosti, moralnu filozofiju i estetiku koje postaju popularne krajem 18. stoljeća. Mary je novela o osjećajnosti kroz koju Wollstonecraft pokušava žanr staviti u službu potkopavanja osjećajnosti same, filozofije koju je držala opasnom jer je žene poticala na pretjerano oslanjanje na osjećaje.
Pariz u vrtlogu revolucije
U prosincu 1792. godine Wollstonecraft napušta Englesku i odlazi u Pariz koji se u to vrijeme nalazi u vrtlogu Francuske revolucije. U domu svojih engleskih prijatelja u Parizu upoznaje kapetana Gilberta Imlaya, američkog trgovca drvom te autora djela The Western Territory of North America (1792), s kojim se upušta u vezu te s kojim je kasnije imala kćerku Fanny.
Politička se situacija naglo pogoršava, Britanija objavljuje rat Francuskoj čime u ozbiljnu opasnost stavlja Britance koji su se u tom trenutku zatekli u Fracuskoj. Kako bi zaštitio Mary, Imlay je registrira kao svoju ženu iako formalno nisu bili u braku. Nekolicina njezinih prijatelja nije bila te sreće; neki bivaju uhićeni, dok nekima sudbina biva okončana pod oštricom giljotine. U potrazi za Imlayom koji ju je u tom periodu napustio, Wollstonecraft se 1795. vraća u London. Nastupa turbulentno razdoblje u njezinu životu; nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da pridobije Imlaya natrag, Wollstonecraft pokušava izvršiti samoubojstvo skokom u Temzu, ali je spašava slučajni prolaznik.
U vrijeme njezine potrage za Imlayom nastaju pisma kasnije sabrana u zbirku Letters Written in Sweden, Norway, and Denmark. Pisma pokrivaju širok spektar tema, od socioloških osvrta na Skandinaviju i ljude koji u njoj žive, preko filozofskih pitanja koja se tiču identiteta, pa do njezine veze s Imlayom (iako se samo ime ne navodi u tekstu).
Život s Wiliamom Goldwinom
Njezin se život nakon nekog vremena počinje vraćati u normalu te se Wollstonecraft ponovno posvećuje pisanju. Opet se kreće u krugu Josepha Johnsona gdje upoznaje Wiliama Godwina, filozofa, istaknutog ateista i praoca anarhističkog pokreta. Njihovo stupanje u brak otkriva činjenicu da Wollstonecraft nikada formalno nije bila u braku s Imlayom zbog čega par gubi brojne prijatelje. Godwin je također često bio prozivan zbog propagiranja abolicije braka u svojoj filozofskoj raspravi Political Justice. Sam brak Wollstonecraft i Goldwina bio je nekonvencionalan; u želji da sačuvaju svoju samostalnost živjeli su u odvojenim kućama komunicirajući redovito putem pisama. Ubrzo nakon što je rodila kćerku Mary (kasnije poznata kao Mary Shelley, autorica romana Frankenstein), Wollstonecraft umire od porodiljne groznice.
Njezina smrt teško pogađa Godwina koji je svom prijatelju Thomasu Holcroftu jednom prilikom napisao “Iskreno vjerujem da na ovom svijetu ne postoji njoj slična. Iz iskustva znam da smo stvoreni da usrećimo jedno drugo. Ni najmanje ne očekujem da ću ikada više pronaći sreću.”
U siječnju 1798. godine Godwin objavljuje svoje djelo Memoirs of the Author of A Vindication of the Rights of Woman. Iako je Godwin smatrao da portretira Mary s ljubavlju i suosjećanjem, mnogi su bili zgroženi činjenicom da je tako otvoreno pisao o njezinoj nezakonitoj djeci, ljubavnim vezama i pokušajima samoubojstva.
Nasljeđe i značaj Mary Wollstonecraft
Do druge plovice 20. stoljeća mnogo se više pisalo i govorilo o životu nego o literarnom radu Mary Wollstonecraft. Nakon objavljivanja Godwinovih Memoara njezino je ime kroz čitavo jedno stoljeće zadržalo negativne konotacije. Mnogi su pisci koristili njezin lik kako bi čitatelje naučili “moralnim lekcijama”. Rijetki su tokom 19. stoljeća čitali njezina djela jer su njezini protivnici isticali da niti jedna žena koja ima malo samopoštovanja neće čitati njezin rad.
Jedna od rijetkih žena koja se zanimala za njezin rad bila je George Eliot (Mary Ann Evans). 1855. godine poznata je spisateljica napisala esej o ulozi i pravima žena uspoređujući Wollstonecraft s Margaret Fuller, poznatom američkom novinarkom, kritičarkom i aktivisticom koja je, baš poput Wollstonecraft, otputovala na Kontinent gdje je aktivno sudjelovala u borbi za reformu te je imala dijete s čovjekom s kojim nije bila u bračnoj vezi. Millicent Garrett Fawcett, sufražetkinja i kasnije predsjednica National Union of Women’s Suffrage Societies, napisala je uvod u posebnom izdanju Rigts of Woman, objavljenom povodom stogodišnjice, gdje je Mary Wollstonecraft nazvala pramajkom borbe za pravo glasanja. Ipak, njezin način života i dalje biva osuđivan od strane mnogih, a njezin rad uporno ignoriran. Ulaskom feminističke kritike u akademske krugove 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, djela Mary Wollstonecraft vraćaju se u samo središte pozornosti.
Radikalnost Mary Wollstonecraft proizlazi prvenstveno iz njezina pokušaja da premosti jaz između trenutnih okolnosti u kojima se nalazi čovječanstvo i potpunog savršenstva. Bila je dijete Francuske revolucije koje je vjerovalo da je novo doba razuma i dobročinstva na dohvat ruke. Mary Wollstonecraft je preuzela zadatak da pomogne ženama u postizanju boljeg života, ne samo za njih same, već i za svoju djecu i svoje muževe. Naravno, moralo je proći više od stoljeća da društvo počne shvaćati i prihvaćati njezine ideje.
