Klinička bolnica Sveti Duh ne obavlja pobačaje na zahtjev pacijentica od travnja ove godine. Naime, svi ginekolozi i ginekologinje već spomenute bolnice uložili/e su priziv savjesti. Prema tome, kako piše Jutarnji list, Sveti Duh je postala peta bolnica u nizu, nakon onih u Našicama, Vinkovcima, Kninu i Požegi, koja uopće ne obavlja abortuse na zahtjev pacijentica, iako Znaj znanje upozorava kako je realnost još crnija jer se ta brojka penje na deset.
Abortus do desetog tjedna trudnoće je u Hrvatskoj legalan još od 1978. godine. Međutim, to što je zakonski regulirana ova zdravstvena usluga, u praksi ne znači da je ona i lako dostupna. Jačanjem konzervativnih struja i ‘petljanjem’ Crkve u sekularna pitanja društva, pravo na abortus danas je teško ostvarivo, a žene koje su iskoristile to pravo najčešće su stigmatizirane i osuđivane. Inicijative poput U ime obitelji i 40 dana za život dodatno vrraćaju ženska reproduktivna prava desetljećima unatrag. O maternici se pripovijeda s oltara i političkih govornica, jačaju tendencije da se ženama onemogući odlučivanje o vlastitim tijelima i životima, a tzv. pro-life aktivisti ‘spašavaju’ nerođene, dok o rođenima ne mare niti malo.
Prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, u Republici Hrvatskoj žena može legalno izvršiti prekid trudnoće bez dozvole komisije, ukoliko se radi o trudnoći koja traje do 10 tjedana. Prema istom Zakonu te na temelju rješenja Ministarstva zdravstva od rujna 1996. godine prekid trudnoće se može obaviti u samo za to ovlaštenim stacionarnim zdravstvenim ustanovama.
Ministarstvo zdravlja pojašnjava kako je liječnicima i liječnicama dozvoljeno radi svojih vjerskih ili moralnih uvjerenja pozvati se na priziv savjesti, ukoliko se ne kosi s pravilima struke te ako se time ne uzrokuju trajne posljedice za zdravlje ili ugrozi život pacijentica. Priziv savjesti mora postojati u pisanom obliku i biti priložen u dosje zaposlenika/ca. No, ravnatelj/ica zdravstvene ustanove je dužan/na osigurati tim spreman za obavljanje zahvata prekida trudnoće, odnosno organizirati pružanje te usluge. Kako piše Libela, Hrvatski zavod za javno zdravstvo ne vodi službenu statistiku o tome koliko je liječnika i liječnica u prigovoru savjesti. Zanimljivo je spomenuti kako brojni liječnici i liječnice odbijaju vršiti abortuse u javnim bolnicama, dok u popodnevnim satima bez ikakvim moralnih dvojbi obavljaju abortuse u privatnim klinikama za masne pare.
U splitskoj bolnici pobačaj obavlja jedan liječnik, dok je njih 21 uložilo priziv savjesti. Jutarnji list je u ožujku ove godine proveo istraživanje u 20 hrvatskih bolnica i utvrdio da je svaki/a drugi/a ginekolog/inja uložio/la priziv savjesti, da je u Zagrebu takvih dvije trećine, u Splitu 95 posto. S druge strane, u Rijeci i Puli priziv savjesti nije uložio/la niti jedan/na liječnik/ca.
Osim priziva savjesti, problematičnim se smatraju i prikazi statističkih podataka o broju abortusa u RH. Prema Libelinom istraživanju o dostupnosti abortusa u Hrvatskoj tijekom 2010. i 2011. godine, čini se kako u nekim bolnicama godišnje se izvrši nekoliko stotina spontanih pobačaja i onih iz medicinski opravdanih razloga, dok samo nekoliko na zahtjev žena. Također brojke govore kako se u nekim bolnicama izvrši gotovo dvostruko više ovih na zahtjev nego abortusa zbog oštećenog ploda ili problema s trudnoćom.
Primjerice, Split je grad od gotovo 200.000 stanovnika i stanovnica. Promatrajući tablicu prekida trudnoća iz 2010. godine, čini se kako su i građanke okolnih gradova poput Sinja, u kojem nije izvršen ni jedan legalno inducirani pobačaj, bile primorane zatražiti medicinsku pomoć u najvećem dalmatinskom gradu. No, ako su građanke Splita i njihove susjede iz okolnih mjesta prekidale trudnoću u KB-u Split, statistika vuče dodatna pitanja. Dakle, u 2010. godini u Splitu 413 žena je izvršilo pobačaj jer im je plod bio oštećen, 25 ih je imalo spontani, 72 ostalo, a 103 abortusa su bili željeni prekidi trudnoće. Brojka od preko 400 žena koje su imale oštećen plod ukazuje na medicinski problem žena u Dalmaciji te ako se nadležni nisu zapitali, savjetujemo im da što prije provjere što trudnice u Splitu i oko Splita jedu, piju i kakav zrak udišu budući da se, po našoj skromnoj procijeni, češće od uobičajenog, njihovi plodovi oštećuju. Situacija u 2011. godini nije se nimalo promijenila. Štoviše, broj pobačaja zbog abnormalnog začeća je porastao na 483, a u prošloj godini je izvršeno tek 80 abortusa na zahtjev žena. I Split nije jedini ovakav slučaj.
“Ne može se dogoditi da neke bolnice takve zahvate uopće ne obavljaju ili pak u takvim situacijama ponižavaju žene. Svatko od nas ima pravo na priziv savjesti, ali isto tako moram reći da je svatko tko je odabrao ginekologiju kao specijalizaciju znao što će raditi u okviru svoga posla. Osim odbijanja obavljanja prekida trudnoće, neki kolege danas odbijaju izvoditi asistiranu oplodnju ili pak amniocentezu, što drugim riječima znači da ne obavljaju 20 posto svog posla”, istaknuo je ginekolog KBC-a Sestre Milosrdnice Dubravko Lepušić za Novi list.
Osim što dio ustanova ne dozvoljava ženama iskorištavanje svojih zakonskih prava, uz kršenje određenih pravilnika, cijena samog postupka nije regulirana. Cijene variraju od 720 do 3.000 kuna.
Umjesto investiranja u zdravstveni i građanski odgoj i čineći kontracepciju lakše dostupnom, Hrvatska kao da se vratila na stazu na kojoj su bile naše bake kada su se borile za pravo da same odlučuju o svom zdravlju, tijelu, te u konačnici – o životu. Prava nisu zauvijek zajamčena. Prava nisu darovana. Ona su krvavo izborena i borba mora biti nastavljena jer nosimo odgovornost prema našim pretkinjama, ali i našoj i tuđoj djeci kojoj zasigurno želimo osigurati svjetliju stvarnost od one u kojoj sada egzistiramo.
