“Reci mi kako se zaista osjećaš po pitanju masturbacije i moći ću manje ili više predvidjeti kako ćeš se osjećati o često raspravljanim spornim pitanjima seksualnih ratova.”
Kada razmišljamo o kulturnim ratovima, imamo tendenciju misliti o seksu. A kada mislimo o najprijepornijim političkim frontovima u kontekstu seksualnih ratova, uglavnom pomislimo na gej brakove, prava na pobačaj i na pornografiju. Iako ta pitanja ostaju drugačija, možda univerzalna ljudska aktivnost leži u pozadini tih suvremenih borbi: masturbacija. Pitanja koja nameće samozadovoljavanje su temeljna: kome pripadaju naša tijela? Čemu služi seks? Reci mi kako se zaista osjećaš po pitanju masturbacije i moći ću manje ili više predvidjeti kako ćeš se osjećati o često raspravljanim spornim pitanjima seksualnih ratova.
Masturbacija je gotovo sigurno najčešća ljudska seksualna praksa. Iako statistike o privatnom seksualnom ponašanju jako variraju, rijetko se osporava da će velika većina muškaraca i žena masturbirati tijekom svojih života. Vjerojatno nijedna druga toliko univerzalna tema nije raspravljana s većom nelagodom (ili poricana toliko često). Ta sramota i tišina je jedan od razloga iza Nacionalnog mjeseca masturbiranja, koji svršava (sorry) za nekoliko dana. Prvi ga je organizirao sex shop Good Vibrations 1995. godine da bi se pobunio protiv otpuštanja generalne kirurginje (op. a. slično funkciji predsjednika/ce liječničke komore) Joycelyn Elders (koja se usudila predložiti da bi se u seksualni odgoj moglo uvesti učenje djece masturbaciji), a od tada se na taj mjesec organiziraju mnogi edukativni sadržaji diljem SAD-a – primjerice Masturbacijski maraton u San Franciscu pomoću kojega se skupljaju novci za milosrđe. Mjesec masturbacije služi, kako je Good Vibrations naveo u svome godišnjem izdanju časopisa, kao “nužan podsjetnik da je samozadovoljstvo zdrava, dostupna forma uživanja koju koriste gotovo svi.”
Pogled na masturbaciju kao benignu i korisnu je nov. Židovsko – kršćanska tradicija je dugo bila neprijateljski raspoložena prema samozadovoljavanju, barem što se muškaraca tiče. Židovska sveta knjiga Talmud uspoređuje prolijevanje sjemena s prolijevanjem krvi: Zohar (osnova Kabbale) to naziva najvećim zlom koje muškarac može počiniti. Tradicionalni kršćanski pogled nije ništa tolerantniji: katoličke i protestantske vlasti su nazvale masturbaciju jako griješnim (no, oprostivim) traćenjem dragocjenog sjemena. Žene su izostavljene iz ovih zabrana iz očitog razloga – većina muških religijskih vođa nisu uopće pomislile na to da su žene sposobne ili zainteresirane za pružanje orgazma sebi samima.
Kampanja protiv masturbacije je uvedena u medicinu sredinom 19.stoljeća. Reformatori zdravstva poput Sylvestra Grahama i Johna Harveya Kellogga su upozoravali na feminizirajuće i iscrpljujuće efekte muške masturbacije, opisujući ih ne kao grijeh, već kao naviku koja bi mogla lišiti muškarce njihove vitalne snage. U isto vrijeme doktori su počeli upozoravati na nešto teološko, što se do tada teolozi nisu usudili spomenuti: opasnost od ženskog samozadovoljavanja. 1858. godine dr. Isaac Baker Brown – predsjednik Medicinskog društva u Londonu – je počeo ohrabrivati obrezivanje klitorisa tvrdeći da to sprječava histeriju, epilepsiju, maniju pa čak i smrt koja bi uslijedila kao posljedica simuliranja istoga.
Ostali doktori Viktorijanske ere su ipak bili prosvjećeniji od Baker-Browna. 1880. Joseph Mortimer Granville je patentirao prvi vibrator kao sredstvo koje brzo stvara terapeutske ‘grčeve’ (orgazme), koji su bili lijek za histeriju kod ženskih pacijenata. No, Granville je želio da ti orgazmi budu inducirani samo pod strogim medicinskim nadzorom te je time zadržao medicinsku (i mušku) kontrolu nad ženskim zadovoljstvom. Kako je Rachel Maines istaknula u svojoj knjizi o povijesti vibratora, rani medicinski monopol nad uređajem je bio dizajniran tako da se samozadovoljavanje rukom činilo nedovoljno zadovoljavajućim u usporedbi s vibratorom. Granvillov vibrator i Baker-Brownovo obrezivanje klitorisa su predstavljali dva različita pristupa istom zastrašujućem problemu: ženskom kapacitetu za samozadovoljavanje.
Tamo gdje masturbacija i homoseksualnost ne postoje
Sekularizacija anksioznosti oko masturbacije u 19. stoljeću je bila ukorijenjena u reakciji na povećane zahtjeve žena za političkom i ekonomskom moći. Jednostavno rečeno, liječnici i moralisti su se bojali da masturbacija čini muškarce ovisnijima – a žene manje ovisnima. Kellogg i Graham su se bojali da dječaci koji masturbiraju neće samo izgubiti fizičku vitalnost, nego će lakše pasti pod ženski utjecaj te će one njima dominirati. Dječak koji bi se odupro samozadovoljavanju u tinejdžerskoj dobi, time bi naučio kako se oduprijeti manipulaciji i prigovaranju buduće supruge. U isto vrijeme su se Granville i Baker-Brown bojali da bi žena, koja se nauči samozadovoljavati, mogla tražiti samostalnost u drugim područjima. U vremenima muške anksioznosti oko ženskih zahtjeva za pravom glasa, ženska masturbacija je postala uznemirujući simbol ženske neovisnosti.
Više od stoljeća nakon toga, masturbacija ostaje kulturno bojište. Mnogi progresivci su bili zbunjeni disidencijom suca Antonina Scalie iz 2003. u sudskom sporu Lawrence protiv Texasa, u kojemu je on upozorio da bi državni zakoni protiv zla poput “incesta, prostitucije, masturbacije, preljuba, bluda i bestijalnosti” mogli biti poništeni kao rezultat odluke tog spora. Liberali su se pitali zašto je masturbacija uvrštena na ovu listu? Odgovor je jednostavan: ne samo da masturbacija ostaje grijeh u očima Katoličke crkve kojoj Scalia pripada, nego i njeno prihvaćanje kao benigne i zdrave je temeljna pogreška moderne seksualne kulture.
Suvremeni katekizam Crkve ne spominje traćenje sjemena. Pod utjecajem pape Ivana Pavla II. i njegove “teologije tijela”, katekizam inzistira da je naša seksualnost namijenjena jednom cilju: “vezi jedne osobe s drugom, u kompletnom i cijeloživotnom zajedničkom daru muškarca i žene“. Evangelički protestanti često koriste isti argument: antipornografska svečenićka služba http://www.xxxchurch.com/ uči da je masturbacija “Sebičan čin koji ne zadovoljava nikoga osim tebe. Bog je stvorio seks da bude čin između muškarca i njegove žene. Ne između muškarca i njegove djevojke, ni muškarca i žene sa samim sobom.”
Kako to religijski konzervativci vide, velika greška koju radimo kada masturbiramo je tvrdnja da je naša seksualnost samo naša. Svaka seksualna aktivnost mora biti o ‘uzajamnom davanju sebe’ između muža i žene, a crkva tvrdi da je masturbacija ‘intrizična i teško poremećena aktivnost’. S obzirom na to da je masturbacija prvi seksualni čin u koji se većina ljudi dobrovoljno upusti, ona je u stvarnom smislu originalni seksualni grijeh iz kojega svi ostali grijesi potječu. U desničarskim krugovima, podrška ideji da je masturbacija prihvatljiva sve više opada, umjesto da raste. Dr. James Dobson, osnivač neprofitne organizacije Focus on the Family, odavno tvrdi da je njegova organizacija u početku bila benigna. Od kada se umirovio, organizacija je ‘promijenila ploču’, te sada čvrsto tvrdi da je ‘samozadovoljavanje nekonzistentno sa svrhom, ciljem i osnovnom prirodom seksa’.
Nije samo religiozna desnica, naravno, ta koja se interesira za ‘svrhu, cilj i osnovnu prirodu seksa’. U knjizi The Ethical Slut, vjerojatno najpoznatijem ‘katekizmu’ progresivnog seksualnog morala, autorice Dossie Easton i Janet Hardy iznose argument – ‘osnovna seksualna jedinica je jedna osoba, dodavanje više ljudi toj jedinici je možda intimno, zabavno i druželjubivo, no to nikoga ne upotpuni‘. Masturbacija je bitna, kažu autorice, ne samo jer pomaže osobi da nauči što želi od seksualnog partnera, nego jer pomaže dovesti ‘lokus kontrole u sebe’.
Argument Easton i Hardy je ukorijenjen u američku feminističku misao. Stoljeće prije nego je The Ethical Slut izdana, Elizabeth Cady Stanton – suvremenica doktora Granvilla i Baker-Browna – iznijela je argument za pokret koji je napravio autonomiju prioritetom.
“Izolacija svake ljudske duše te potreba samoovisnosti, mora dati svakoj individui pravo da sama izabere svoje okruženje. Kada uzmemo u obzir samoovisnost svakog ljudskog bića vidimo potrebu za hrabrošću, rasuđivanjem i vježbom svake jedinice uma i tijela koje jačaju i razvijaju se uporabom”, rekla je Stanton 1892. u obraćanju prije mirovine Suvremena liberalna seksualna etika kakvu su propagirale Easton i Hardy, zalaže se za rast istog onog feminističkog inzistiranja na autonomiji koje toliko plaši religiozne vođe i viktorijanske liječnike.
Masturbacija je odličan osjećaj. No, može biti i fuj osjećaj, ako je praćen krivnjom. Taj sram može, a ne mora biti utemeljen na religiji, no sigurno je utemeljen na ideji da osnovna seksualna jedinica uvijek mora sadržavati više od jedne osobe. Upornost tog srama je podsjednik da naš kulturni rat nije samo o tome s kim se seksamo, već zašto to uopće radimo. Je li seks samo spajanje s jednom osobom u intiman odnos, ili se radi i o uživanju u nečemu što kao prvo pripada nama, individuama? Jedna od naših najuniverzalnijih privatnih ljudskih razonoda leži u srži seksualnih ratova.
Prevela i prilagodila Ela Naranđa
