Mit o matrijarhatu jedan je od najstarijih patrijarhalnih izmišljotina. Te priče o primitivnim kraljicama-ratnicama, stasitim boginjama i amazonskim plemenima naprosto nisu valjan dokaz o tome da su žene nekad davno vladale svijetom. Kao što su mnogi antropolozi prepoznali, to su samo upozoravajuće priče, izmišljene od strane muškaraca kako bi opravdali vlastitu dominaciju. Važna točka u tim mitovima o matrijarhatu jest ta da su žene uvijek napravile pravi kaos ili su uvele vladavine terora kakve nitko nije htio, i stoga nije bilo nikakve druge opcije nego ih svrgnuti. I to je, navodno, razlog zašto sada imamo patrijarhat.
Većina literarnih fantazija o ženama na vlasti, antičkih ili modernih, imaju istu poantu. Tako na primjer, u Aristofanovoj komediji Žene u narodnoj skupštini, one preuzimaju kontrolu nad Atenom i uvode niz suludih pseudo-egalitarnih mjera – čak su zahtijevale da muškarci prvo spavaju sa starim i ružnim ženama prije nego to isto naprave sa mladim i lijepim. To je bilo dovoljno da se prosječni Atenjanin odluči na bilo kakav oblik muške vladavine, bez obzira na potencijalnu nekompetentnost.
Rosina The end of men samo je još jedna verzija stare priče, ali sa obratom: ona tvrdi da trenutno živimo u matrijarhatu ili ćemo vrlo uskoro živjeti. To će, prema meni, biti veliko iznenađenje za većinu žena koje žive na ovom planetu. Knjiga pršti primjerima o propadajućem patrijarhatu i primjerima uspona žena u pogledu novca, obrazovanja, zaposlenosti i moći. Muškarci, objašnjava Rosina, glavne su žrtve recesije. Prisiljeni su prilagoditi se propadajućim manufakturnim industrijama i izazovima postmoderne. Prema njenim riječima, velik broj muške američke radničke klase je prešao s pozicije ponosnih hranitelja obitelji na poziciju couch potatoes-a. Njihove sunarodnjakinje su pak ščepale nove prilike uzrokovane ekonomskom krizom i zauzele “vozačko mjesto”.
{slika}Autorica ističe, kako su Amerikanke po prvi puta u povijesti, brojčano nadjačale muškarce na radnom mjestu. Nadjačale su ih i u području školovanja, a sada ih čak tuku u znanosti i tehnologiji. Sve više obitelji ovisi o ženama (64% u Washington DC). Od 15 poslovnih usmjerenja u usponu, u SAD-u, u 12 dominiraju žene. Autorica kaže kako je američka industrija postala neka vrsta putujućeg sestrinstva. To nije samo primjer za sjevernu Ameriku. Postoje primjeri u cijelom svijetu – prva vodeća gay političarka na Islandu, 80% Brazilki sa završenim visokim stupnjem obrazovanja koje pretendiraju na najviše pozicije, većina parlamentarnih zastupnica u Ruandi – to su činjenice koje matrijarhat čine manje ili više fait accompli.
Ne znam što točno misliti o tim činjenicama i iznosima, ali zaista sumnjam da su pažljivo izabrani i prezentirani. Rosin sama priznaje da je dominacija žena-hraniteljica u Washingtonu uvelike rezultat velikog broja siromašnih samohranih majki. Također u slučaju većine spomenutih poslova u razvoju, radi se o poslovima poput skrbi, koji su loše plaćeni. To su poslovi koji prema autorici podižu “putujuće sestrinstvo” koje navodno definira cjelokupnu američku ekonomiju ili kako to ona kaže “zaposlene žene napuštaju dom i ulaze u poslovnu sferu, otvarajući prostor za kućanske poslove drugim ženama”. Uz to ona malo toga kaže o činjenici koja se ističe u većini istraživanja rodne zastupljenosti među američkim zaposlenim stanovništvom: da je iznos ženske plaće uvelike manji od onih koje dobivaju muškarci. Ako je to matrijarhat u razvoju, onda je strašno loše plaćen.
Naslovna postavka The end of men je, naravno, upadljiva. Ali, prilikom čitanja nije baš najjasnije koliko sama Rosin vjeruje u to ili kako točno zamišlja da su žene izravno profitirale ovom promjenom odnosa snaga.
U jednom dijelu piše o tome kako je posjetila sveučilište u Kanzasu i u ušla u lift s mladom ženom, još uvijek obučenom u medicinsku uniformu i koja je “odmah zaspala na putu do četvrtog kata, izmorena od učenja, rada i brige za svoju djecu”. To zvuči kao uobičajena putanja u ženskoj karijeri posljednjih 100 godina: uspjeh zahtjeva nadljudsku snagu i izdržljivost.
To je svakako pouka nekoliko studija slučaja u kojima ona istražuje novi oblik žensko-muških kućanskih odnosa koji ide ruku pod ruku sa većom ženskom moći. Ona takve brakove uspoređuje sa klackalicom, u kojima muškarac i žena dijele odgovornost različito u različitim periodima odnosa – u kojima nekad muškarac, a nekad žena preuzima većinu kućnih ili većinu financijskih obveza. To izgleda lijepo na papiru, ali u konačnici ispada da je to stara priča o dvama obvezama koje žene imaju (financijski opskrbitelj i kućanska boginja) a ne jednu. To vrijedi čak i za one bogate.
Uzmimo primjer nesretne Sare, uspješne odvjetnice udane za prosječnog kućnog frajera (njegove riječi) zvanog Steve, koji ostaje doma da čuva dijete. Sarina dnevna rutina jest da ujutro napravi doručak za obitelj, prije nego što ode na posao i pranje suđa kad se vrati. Steve opisuje svoje kućne zadatke kao one gnjusne naravi, što zapravo znači odlaganje prljavih pelena u sudoper, ali to ne podrazumijeva i pranje. Nepotrebno je reći da to čini Sara, koja je sama svoj neprijatelj time što odbija koristiti jednokratne pelene. Toliko o novom matrijarhatu.
Zahvaljujući Rosin (i njezinoj iskrenosti), i da ne znate naslov knjige, u svim biste poglavljima naišli na argumente koji podupiru sasvim suprotnu tezu. Poglavlje, naslovljeno “The Top”, je uobičajena rasprava o tome kako žene još nisu uspjele u ostvarivanju tog cilja (matrijarhat), a svakako ni do samog vrhunca. No, ona naglašava nekoliko očekivanja. “Pozicija državnog tajnika je praktički rezervirana za žene”, inzistira ona ili: “Broj žena na najvišim pozicijama u politici, iako je još nizak, prilično se naglo udvostručio” (op.a. sa četiri na osam, ili sa pet na deset?)
{slika}Ali u većini slučajeva ona mozga, kao i mnogi prije nje, o nedovoljnoj prisutnosti žena u upravnim odborima i pasivnosti u zahtjevu za veće, koje uživaju njihovi kolege. Žene su, objašnjava “opterećene psihološkim teretom na radnom mjestu, podvojene su po pitanju ambicije, potrebe za samo-promocijom, obveza u obitelji, koje ne mogu ili ne žele prepustiti svojim partnerima, itd.”
Pa kako se to onda slaže s njezinim argumentima o matrijarhatu? Sve što Rosin može ponuditi jest stari, uvijek ponavljani odgovor. “Svijet se ne mijenja tokom noći. Muškarci su bili “glavni” oko četrdeset tisuća godina, a žene su ih počele “gurati u stranu” prije otprilike četrdeset. Stoga je normalno da postoje još neke prepreke na putu prema vrhu.”
Prema tome, nismo uspjele uspostaviti novi matrijarhat. Rosina je verzija jednako mitske naravi kao i sve druge – ali to i ona sama vjerojatno shvaća.
Prevela i prilagodila: Marta Jagušt
