Kako se stišava buka oko teksaškog zakona o pobačaju, lokalne bolnice napominju kako će Meksikanke – koje su često odlazile u Ameriku kako bi prekinule trudnoću – ostati bez mogućnosti s obje strane granice.
Teksaški guverner, Rick Perry, 18. srpnja potpisao je zakon koji zabranjuje pobačaj nakon 20. tjedna trudnoće i dodaje nove regulacije koje bi mogle zatvoriti većinu klinika koje obavljaju pobačaj u zemlji. I unatoč gotovo sigurnom izlasku zakona pred sud, teksaška je vlada predstavila drugi zakon koji bi zabranio pobačaj nakon pet tjedana trudnoće.
Mediji su nagađali kako će novi zakon uskoro poslati žene iz Teksasa preko granice u Meksiko u potrazi za crnim tržištem na kojemu su dostupni pobačaji i lijekovi. “Barem će jedan sektor profitirati od Amerikanaca pod novim uvjetima”, kaže ThinkProgress, “farmaceuti/inje i liječnici/ce u Meksiku koji/e izvode prekid trudnoće i daju jeftine lijekove koji potiču abortus.”
Ali ono što je još vjerojatnije, kažu lokalni stručnjaci, jest to da će Meksikanke koje su prije prelazile granicu u potrazi za sigurnim pobačajem sada ostati bespomoćne u zemlji koja je još uvijek duboko konzervativna i katolička.
Daniel Grossman, stručnjak za pobačaje iz Ibis Reproductive Healtha, kaže: “Do legalnog je pobačaja vrlo teško doći izvan Mexico Cityja. Liječnici/e i bolnice teško će reći da je legalan pobačaj prihvatljiv za žene, često zato što su kriteriji prihvatljivosti nejasni.” Liječnici/e su također rijetko podučeni o modernom, sigurnom pobačaju.”
Prema Ms.Magazinu, u posljednjih je pet godina 127 žena u Meksiku prošlo suđenje zbog pobačaja, iako je pobačaj tamo legalan od 2007. godine. Puebla, srednjomeksička država, želi kriminalizirati žene koje su navodno imale ilegalan pobačaj. Jedna je žena tamo došla na hitnu zbog krvarenja, nakon čega je bila uhićena jer je osoblje bolnice mislilo da je koristila lijek za induciranje pobačaja, Misoprostol. Kazna za pobačaj se u različitim meksičkim državama kreće od nekoliko mjeseci zatvora do društveno korisnog rada. Grupe za ženska prava u Meksiku tvrde da, unatoč tome što je pobačaj u slučaju silovanja legalan diljem zemlje i u svim državama (s iznimkom država Guanajuato, Guerrero i Querétaro) kada trudnoća ugrožava život majke, žene često nemaju pristup takvoj usluzi.{slika}
Eugenia Lopez Uribe, meksička aktivistica i izvršna direktorica Balancea, koja se bori za pravo na pobačaj, ali isto tako financijski pomaže ženama pokrivajući čak i putne troškove do Mexico Cityja, kaže da borba za pravo na pobačaj i dekriminalizaciju istog traje već jako dugo.
“Ženski pokret u Meksiku bori se za pravo na izbor još od 70-ih godina. Imali smo manje uspjehe tijekom tih godina, ali zakon u Mexico Cityju je definitivno najveći”, kaže.
Prije prihvaćanja zakona, ženske su grupe, poput GIRE i Uribeine organizacije MARIA iz Mexico Cityja, rekle da podržavaju senatoricu iz Teksasa, misleći na teksašku senatoricu Wendy Davis. Niti su državni niti su savezni predstavnici izbornih jedinica uz granicu bili dostupni kako bi dali komentar.
Uribe kaže da nije sigurna kamo su ili kome žene koje su išle u Teksas zbog pobačaja išle u prošlosti, ali da će zasigurno pronaći put prema naprijed, s legalizacijom ili bez nje. “Neke od njih sada dolaze u Mexico City, ali većina još uvijek odlazi u SAD”, kaže.
“Pobačaj je nešto o čemu se jednostavno ne govori”, kaže Lester Minto, liječnik u Reprouctive Services, klinici za pobačaje u Harlingenu, u Teksasu, otprilike 16 kilometara od teksaško-meksičke granice. Minto kaže kako često prima molbe od meksičkih ginekologa/inja, koji/e šalju svoje pacijentice, očajnički tražeći pomoć. (I ne radi se samo o malim gradovima uz granicu – 30 posto pacijentica klinike u El Pasu jest iz Meksika.)
Minto kaže da ga je strah onoga što slijedi – na obje strane granice – kada nove regulacije zažive. Očaj koji te savlada je nemoguće razumjeti dok se žena ne nađe u takvoj situaciji. Otkad je Perry pretvorio prijedlog zakona u zakon, deseci žena dolazili su Mintu zahvaliti što im je omogućio pobačaj u prošlosti. Te su žene sada odvjetnice i učiteljice koje su mogle živjeti svoj život onako kako su htjele. “To mi je pomoglo da shvatim da sam im pomogao”, kaže.
S novim regulacijama, Minto i drugi brinu o ilegalnim alternativama kojima bi se Meksikanke mogle služiti. Stručnjakinja za pobačaje i fakultetska profesorica Leslie Reagan sudjelovala je u studiji o pobačajima koja je pratila žene koje su putovale iz Meksika u Kaliforniju kako bi prekinule trudnoću. Meksikanke bi putovale u Ameriku jer su smatrale da je pobačaj tamo sigurniji zbog naprednije medicine i regulacija u medicinskoj skrbi – i za mnoge žene u sjevernom Meksiku, putovanje do Teksasa ili Kalifornije je puno jeftinije i kraće od putovanja u Mexico City.
Leslie je zabrinuta u vezi toga da bi se granica mogla ponovno pretvoriti u ono što je bila prije sudskog procesa Roe protiv Wade, što bi posvuda stvorilo opasnu okolinu. Iako kaže da postoji šansa da pilule za pobačaj proizvedene u Meksiku postanu manje opasne kako se tržište širi, Meksikanke i Amerikanke bi se svejedno mogle početi vraćati taktikama iz 60-godina. U to vrijeme, kaže, žene bi tražile od dečka da ih pretuče – što je samo jedan od načina da induciraju pobačaj – i tako se pojavile u bolnici, krvareći, dok su i dalje trudne. “To se događalo u Americi kada je pobačaj bio zabranjen zakonom”, kaže.
Grossman kaže: “Postoje izvješća koja kažu da su žene zatvarane zbog induciranja pobačaja. Ne znam koliko ih je, ali sama činjenica da ih ima pokazuje strašno kršenje ljudskih prava.”
Kada smo pitali zašto putovanje Meksikanki do SAD-a nije bilo dio razgovora, Uribe je rekla: “Malo je informacija o ženama koje migriraju, veći dio razgovora bavi se muškarcima, dilerima, ženomrstvima na granici. Veći dio procesa migracija nije vidljiv za javnost.”
Prevela i prilagodila Tea Stipan
