Većina nas je imala dva-tri loša posla.
Možda je to bio posao koji je jedva bio plaćen, gdje su se šefovi/ice ponašali/e kao tirani/ice, a satnica je bila prevelika i nepogodna. Možda smo za vrijeme srednje škole morali raditi u lokalnom butiku da uštedimo za kave, ili smo nakon faksa konobarili/e da platimo životne troškove.
No koliko od nas je moralo uzdržavati sebe potpuno – ili čak uzdržavati cijelu obitelj – na takvom ili sličnom poslu?
Puno ljudi mora raditi upravo to.
Zarade minimalac na nezahvalnom poslu koji je jedina vrsta njihovog prihoda.
A taj prihod je ekstremno nizak.
Minimalna plaća na federalnom nivou u SAD-u je 7.25 dolara po satu. To znači 15.080 godišnje za rad na puno radno vrijeme.
Minimalna plaća varira ovisno o državi u SAD-u, no većina država su odlučile ostati na dnu platne skale.
Jednostavno rečeno, minimalna plaća je preniska i takva je već predugo.
Zašto je minimalna plaća tako niska?
2007. godine federalni platni minimum je podignut prvi puta nakon desetljeća stagnacije.
To povećanje je bilo blago rečeno skromno i totalno nesposobno da se mjeri s intenzivnim povećanjem troškova energije i hrane u tih 10 godina.
A od tada?
Minimalac je ostao fiksiran na istoj stopi.
Mnogi/e radnici/e koji su zaposleni u restoranima, salonima za manikuru, autopraonicama i drugim uslužnim servisima su plaćeni još lošije.
Poslodavcima/kama dopušteno je da po zakonu plate ove radnike/ce manje od minimalca – smiješnim iznosom od 2.13 dolara po satu. Taj drugi minimalac (koji predstavlja minimalac od napojnica) nije podignut već 22 godine.
Istina, Akt o poštenim standardima rada nalaže da ako radnička totalna plaća (napojnice plus 2.13 dolara po satu) ne doseže federalni minimum, poslodavac/ka mora nadoknaditi razliku.
No to je mala utjeha kada je jasno da se ta razlika pokriva uglavnom iz napojnica koje ti/te isti/e zaposlenici/ice dobivaju.
Tko je tipičan/na radnik/ca na minimalcu?
To nisu osobe za koje biste mislile da jesu.
Nisu napušeni učenici/e srednje škole koji/e žele više love, ili postdiplomci/ke koji rade to dok čekaju prvu veliku filmsku ulogu.
Oni/e su prosječni odrasli ljudi s niskim primanjima, koji se bore za preživljavanje i skrb o svojoj obitelji od plaće koja jednostavno nije dovoljna za troškove koje nameće moderni život.
Štoviše, 88 posto radnika/ica na minimalcu su stariji od 20, a šokantno je da ih je čak trećina starija od 40 godina.
Još tužnije, ovi radnici/e na minimalcu priskrbljuju za pola ukupnog obiteljskog prihoda. To nisu poslovi sa strane koji se koriste da bi se zaradio džeparac za odmor. To su poslovi koje rade odrasli i njima pokušavaju financirati svoje živote.
Ekonomski institut nabrojao je ljudima stereotipe i stvarnost rada na pola radnog vremena:
– stereotipi su da za minimalac rade teenageri/ice poslije škole, koji žive s roditeljima, a posao im treba za džeparac
– stvarnost je da je prosječna dob radnika/ca koji rade za minimalac 35 godina, 88 posto njih je starije od 20 godina, 36 posto je starije od 40, u 56 posto slučajeva radi se o ženama, u 28 posto slučajeva ti radnici/e imaju djecu, 55 posto njih radi te poslove na puno radno vrijeme, a većini je taj minimalac pola mjesečnog prihoda
Koliko je zahtjevno preživjeti na minimalcu?
Uzmimo da je prosječan prihod radnika/ice na minimalcu 15.000 dolara na godinu, te 7.25 dolara po satu.
Ako živite u najskupljoj državi SAD-a – Havajima, morali biste raditi 175 sati tjedno da biste si platili dvosoban stan.
Naravno, to je nemoguće s obzirom na to da tjedan ima samo 168 sati.
Čak i u jeftinijem Illinoisu gdje je minimalac viši, 8.25 dolara po satu, a stanarine su niže – morali biste raditi 82 sata tjedno za plaćanje dvosobnog stana.
Ako si već ne možete priuštiti smještaj, možete li hranu?
Prema podatcima Ministarstva poljoprivrede SAD-a, troškovi zdrave prehrane za četveročlanu obitelj iznose između 146 i 289 dolara tjedno. No to znači kupovanje najjeftinijeg voća i povrća, te pomnog planiranja tjedna i pripremanja hrane doma.
Mnoge obitelji na minimalcu nemaju luksuz slobodnog vremena da to sve rade.
A ako oba roditelja rade, tko će se brinuti za djecu? Ustanove za brigu o djecu vjerojatno nisu opcija ako živite od minimalca.
Zaboravite na obitelj, slanje djece u školu u odjeći koja im paše, život u sigurnom susjedstvu s dobrim školama, svježu i zdravu hranu…
Da ne spominjem da minimalac nije dovoljan za plaćanje bolovanja, zdravstvenog osiguranja i mirovinskih fondova.
Zarađujete minimalac? Vjerojatno vam treba blagostanje.
Za radnike/ice na minimalcu gotovo je nemoguće preživjeti bez oslanjanja na federalne programe.
Kada ljudi koriste uvriježene rečenice poput “lijenih primatelja socijalne pomoći koji moraju pronaći posao”, uglavnom zaborave da mnogi koji primaju neki oblik državne pomoći imaju posao – ali plaća koju dobivaju jednostavno nije dovoljna za preživljavanje.
Velike korporacije poput Walmarta i McDonald’sa plaćaju tako niske plaće da njihovi zaposlenici/ice na puno radno vrijeme žive u siromaštvu i smiju primati pomoć u hrani kroz program zvani SNAP.
Ono što građani ne shvaćaju (ili se prave da ne shvaćaju) je da je najefikasniji način za smanjenje troškova vlade na program SNAP – upravo podizanje minimalne plaće.
Ako želimo da ljudi na minimalcu rade i priskrbljuju za sebe i svoju obitelj bez pomoći vlade, moramo im platiti plaću dovoljnu za život.
Je li minimalac povećan proporcionalno s inflacijom?
Naravno da ne.
1968. godine minimalna plaća je iznosila 1.60 dolara i bila je dovoljna da izdigne tročlanu obitelj iz siromaštva – i to samo s jednom plaćom.
Da je minimalac rastao proporcionalno s inflacijom tijekom godina, sada bi iznosio preko 10 dolara.
A ipak je ostao zaglavljen na 7.25 dolara po satu.
Dok su cijene osnovnih životnih potreba poput hrane i goriva dosegnule strop posljednjih godina, radnici/ice na minimalcu su zarobljeni zarađujući plaću koja bi im bila dovoljna samo prije nekoliko desetljeća.
Legislacija o minimalcu
Akt o poštenom minimalcu iz 2013. godine bi podigao minimalac na nacionalnoj razini na 10.10 dolara po satu do 2015. godine, tako da bi se u tri etape povećao za 95 centi. Također bi se povećao minimalac od napojnica na 70 posto punog iznosa.
Počevši od 2016., minimalac bi bio index za inflaciju – što znači da bi se podizao prema tome koliko bi se povećavali troškovi života u nadolazećim godinama.
Akt bi dao prijeko potrebnu povišicu za 30 milijuna ljudi. 56 posto njih su žene na minimalcu, a gotovo pola su obojeni/e radnici/e. Također bi povećanje imalo veliki značaj za roditelje 17 milijuna djece.
Uz to, povećanje minimalca od napojnica bi značilo veću jednakost žena u plaćama, jer su 71 posto radnica za napojnice žene. To čini podizanje minimalca feminističkim pitanjem, kao i pitanjem rada i siromaštva.
Ukratko, kada bi taj Akt prošao, stvorile bi se bolje šanse za radničke obitelji da se uzdržavaju na minimalcu.
Kako pomoći u podizanju minimalca?
Ako mislite da je to dobra ideja, niste sami.
Posljednje ankete su pokazale da dvije trećine Amerikanaca/ki podržava podizanje minimalca na 10 eura i prilagođavanja istoga prema troškovima života.
Polako, ali sigurno, stvari se počinju mijenjati – bilo to proširenje minimalca na one koji ga trenutno nemaju, ili povećavanje istoga u cijeloj državi – no postoji i dalje mnogo onih koji se protive podizanju minimalca, tvrdeći da postoje “bolji načini za pomoći siromašnima”, zbog pogrešnog mišljenja da će to naštetiti malim poslovima, dovesti do daljnje nezaposlenosti i izazvati ekonomsko gašenje.
Ekonomske studije su pokazale da je to kriva pretpostavka.
Vodeći se ekonomisti/kinje slažu da podizanjem minimalca se ne smanjuje nezaposlenost i da su ekonomske dobiti od toga puno veće od ekonomskih troškova.
Nadalje, više od dvije trećine malih poduzetnika/ica podupire povećanje minimalca, te temeljenja istoga na životnim troškovima i inflaciji.
Posljednjih mjeseci neki koraci naprijed su učinjeni.
17. rujna ove godine, Ministarstvo rada SAD-a je najavilo povećanje zaštite od prekovremenog rada i bolje zakone o plaći za radnike/ice u kućnoj njezi.
Nakon gotovo četiri desetljeća nepravde, tim korakom će zakon biti primijenjen na dva milijuna američkih radnika/ica koji brinu o starijim i nemoćnim osobama u njihovim domovima. Ta mjera je prijeko potrebna, pošto je kućna njega jedna od najbrže rastućih grana.
U još jednom koraku naprijed, California je na tragu da uvede najveći minimalac do sad – 10 dolara po satu do kraja 2016. (trenutno je najviši minimalac u Washingtonu – 9.19 dolara po satu). Ako se to uvede, možda će potaknuti druge države za uvođenjem povećanja.
U Hrvatskoj nije ništa bolje nego u SAD-u. Prosječna neto plaća u RH za lipanj iznosila je 5.486,00 kn. Minimalna bruto plaća za razdoblje od 1.6.2013. do 31.12.2013. povećana je na 2.984,78 kn. Međutim, to povećanje nije ni približno dovoljno da bi se od toga živjelo.
Procjenjuje se da je iznos koji je potreban za osnovno zadovoljenje troškova i potreba obitelji 8.955 kuna. Čak 76 posto hrvatskih kućanstava ne raspolaže tim iznosom, pokazalo je istraživanja GfK o prihodima i troškovima hrvatskih kućanstava u 2012. godini.
U Hrvatskoj je blaga olakota okolnost što većina ljudi posjeduje svoju nekretninu, no čak i uz to su potrebne gotovo 3 minimalne plaće da bi se od njih pokrile sve životne potrebe. Istraživanje pokazuje također i da prosječna četveročlana obitelj u Hrvatskoj mjesečno u prosjeku ostvari 7.830 kuna prihoda, dok joj je za sve životne potrebe i troškove potrebno u prosjeku 11.130 kuna, dakle 3.300 kuna više od prihoda. Njihova bi primanja, da se nose sa životnim potrebama, trebala biti 73 posto veća nego sadašnja.
Po kupovnoj moći, Hrvatska je pri samom dnu u EU.
Podizanje minimalca će pomoći ekonomiji.
Pomoći će obiteljima u preživljavanju i zaštiti djece.
Pomoći će ljudima da zarade dovoljno i ne trebaju pomoć države da prežive.
I pomoći će ženama, ali i manjinama.
Za shvatiti ovo, ne treba neka posebna pamet…
Prevela i prilagodila Ela Naranđa
